Kockice života

LETEĆI HOLANDEZ
Piše: Pavle Pavlović
Terezinih pet desetljeća za mikrofonom me obradovalo i rasplakalo. Dok sam u prošli četvrtak na satelitskom HRT pratio izravni prijenos iz  "Lisinskog" prisjetio sam se našeg posljednjeg bolnog susreta. Oboje izgubljeni u bespuću rata. Ona protjerana iz svojih Konavala iz divne kućice s bazenom, u kojem su se tada fotografirale neke novinarske džukele iz Beograda hvaleći se  pljačkaškim pohodima, ja samo u farmericama koje su mi ostale kao uspomena na moje Sarajevo. Zagrljeni smo dijelili našu bol i vidjeli samo crne oblake pred nama. Bili smo ubijeđeni da smo izgubili sve uspomene što čovjeka čine čovjekom…
Ipak, na sreću, lagano sakupljam kockice života. Umnogome zahvaljujući i REX-u zbirka materijalnih uspomena postaje bogatija. Godinama, desetljećima mislio sam da je već sve otišlo u prah i pepeo, da su ostala samo sve maglovitija sjećanja na ono što je bilo prije 1992. godine. Ako je zaista i bilo?! Sumnjaš u samog sebe, pitaš se šta se zaista zbilo, a što vremenom postaje plod očajničke mašte da se zadrži ono što se u moždanim vijugama još može dok Nijemac Alshaimer ne pokuca jače na biološki hard-disk u našim glavama.
Započelo je to prije koji mjesec kada su se na You tube i na Facebook pojavili neki fragmenti iz mojih davnih emisija na TV SA 3. Obradovao sam se scenama već zaboravljenim i imenu “postavljača” video - inserata. Bio je to Mustafa Sudžuka, moj stari jaran iz kluba “Sloga”. Vazda se petljao oko tehnike i imao je strpljenja za svakoga. Nikada ga nisam vidio ljutog. Naravno, javim mu se internetom.
- Što je Sudži, otkud ovo kod tebe čak u Australiji?
- E moj Paja duga je to i odnedavno tužna priča - odgovara mi. - Kada je moj  skoro preminuli punac zauvijek ostavljao svoje Sarajevo i selio ovamo na kraj svijeta, jedino što je ponio iz Rajvosa bila je kaseta sa jednom tvojom emisijom.
- Pa, zar nije bilo bolje ponijeti slike ili neke druge važnije uspomene?
- Bez dvoumljenja se odlučio za ovu kasetu. Rekao je da na njoj zabilježen upravo onaj duh Sarajeva u kakvom je rastao i koji nikada nije želio da izgubi. Često je ovdje u dugim australijskim noćima vrtio. Gledao je, čini mi se, stotinu puta. Imali smo i brojne fešte uz glazbu koja nam je dopirala sa stare video-vrpce. Kada je umro ta kaseta je postala za nas gotovo sveta stvar. Pazimo je k’o oko u glavi…
Što reći nakon ovoga. Stane mi knedla u grlu. Budeš do neba ponosan i tužan što si dio tog nikada pobijeđenog sarajevskog duha, kojeg i vi u Istri ćutite uživajući, recimo, u nastavcima serije "Lud, zbunjen, normalan"…
I  kada zaboraviš na vulkanski emotivnu priču iz Australije “opalite” stari članak iz zagrebačkog “Studija” koji si pisao kada si imao 28 godina. Bez daha gutam svoje davne riječi i sa osjećajem srama konstatujem da u pisanju nisam napredavao ni pedlja od te davne 1978… Sve do prije nekoliko dana bio sam ubijeđen da su svi moji predratni novinski tekstovi otišli u razigranim plamenovima sirotinskih ratnih vatrica u opkoljenom Sarajevu. Sakupilo se bilo nekoliko tisuća članaka raznih formi, od onog prvog napisanog 1962. godine… I tako sva sreća da je Čola imao onaj veliki koncert na sarajevskom Koševu prošlog 31. srpnja. Njegovi vjerni fanovi su odnekuda iskopali primjerak “Studija” i objavili ga na raznim portalima. Dakle, hvala njima, hvala Zdravku da sam se domogao još jedne drage uspomene.
Onda je reagovao moj prijatelj Rikard Larma, čuveni sarajevski i svjetski fotoreporter sa sadašnjom adresom u Filadelfiji, SAD. Ako se sjećate pisao sam mjesecima ranije jednu priču pod naslovom “Gospa i špijuni”. Spomenuo sam tada špijuna Majkla. Riki je pročitao priču na REX-u i prisjetio se da negdje u arhivi ima fotografiju Majkla i mene. Zar je moguće da sam bio tako crnokos i crnobrkat 1981. godine?!
Dok ovo pišem misli mi lete na početak rata. Boravio sam tih dana često u sarajevskoj Vojnoj bolnici kod prijatelja liječnika braće Nakaš. Jednog dana dovezoše teško povrijeđenog čovjeka iz prigradskog naselja Dobrinje. Bilo je pitanje hoće li izgubiti noge.
- Ma, neka idu i noge kada je sve otišlo - stenjao je.
Pokušao sam da ga umirim i kao uzgred pitam što je to sve otišlo.
- Nije meni do kuće, stvari, auta nego do uspomena. Otišle su mi sve slike, izgorile u trenu. Nemaju djeca ništa za sjećanje ako preživimo…
Bilo mi je to više nego čudno, čak smiješno pri tragičnoj budućnosti koja mu je prijetila. Srećom, noge su spašene, a ja tek sada postajem svjestan gorke teške istine njegovih riječi. Posebno mi bude ledeno oko srca kada mi moja Dragana ponekada kaže -
- Blago tebi, ti bar imaš nešto…
Naš sin nikada neće vidjeti kako mu je majka izgledala u mladosti. Tih fotografija nema više ni u zrncima prašine. Na žalost ili na radost. Da se malo našalim - bolje majka uživo nego na izbledjelom crno-bijelom foto papiru.

Fotografije vezane uz članak

Komentari na članak

1. U ovom trenutku nema aktivnih komentara na ovaj članak...