Kenija prvi dio putopisa

Objavljeno 18/01/10 u 11:03 AM unutar kategorije Naslovnica • Brga i Doline • Carousel • EXPRESS novosti • - 0 komentara

Share

BRGA I DOLINE

Rano je jutro, sunce još nije ni izašlo a mi već pakiramo šatore. Doručak ćemo pojesti u vožnji a račun smo podmirili još jučer. Svi smo budni i spremamo se za duge sate u autu. 200 kilometara do granice je asfaltirano tako da tu nema problema. Ali cesta koja nas čeka nakon granice, najgora je u Africi.

Već smo nervozni jer nemamo baš sreće s granicama u zadnje vrijeme. No ova je granica bila ‘pjesma’. Manje od pola sata papirologije i priče i prešli smo granicu. Kao da ne možemo vjerovati da smo prošli. Službenici su na granici zaista bili raspoloženi. Meinhard je čak dobio bananu i čokoladicu od jednog carinika. Sretni i veseli krećemo dalje. Ovoga puta s lijeve strane ceste kao u Engleskoj. Pošto smo proveli skoro šest godina u Londonu, voziti s lijeve ili desne strane nije nam neobično.

Slijedeċe što nas čeka je ‘Moyale Crossing’. 500 kilometara korigirane ceste s moguċnošċu napada bandita. Divno, zar ne? Sve što od današnjeg dana želimo je prijeċi prvih 250km i da stignemo u jednom komadu. Selo na koje ciljamo je Marsabit gdje živi jedan Švicarac poznat po imenu ‘Henry the Swiss‘ koji je otvorio kamp iza svoje kuċe. Svi turisti koji prolaze ovom cestom ionako su dolazili na vrata i tražili smještaj za jednu noċ, jer nitko nije u moguċnosti prijeċi ovih 500 km u jednom komadu, tako da mu je otvaranje kampa bila jedina opcija da se riješi turista iz svoje kuċe. Znamo za to mjesto zahvaljujuċi Klausu. Vrijedna informacija zaista zlata vrijedi.

Klaus je posebno nemiran, on mrzi Moyale. Prošao ga je tri puta i svaki put mu se sviđa sve manje i manje. Mi i Švicarci se tješimo u neznanju. Prvih dvadeset kilometara bilo je relativno dobro. Cesta je loša ali ne koliko smo mi očekivali. No onda je počelo. Koregacije su postale sve veċe i veċe. Na kraju smo morali brzinu spustiti na 15 km/h a na nekim mjestima i na 10 km/h. Mi vozimo nekoliko kilometara ispred Klausa i Švicaraca, ako banditi napadnu da im možemo javiti preko radio veze da se bar oni spase…

Nema stajanja ni za ručak a cesta postaje sve gora. Sendvič koji su nam žene pripremile toliko ċe se izmuċkati u stomaku da baš i nemamo veliku želju za hranom. Auto se konstantno trese, svi skačemo. Svako toliko se okrenem da vidim kako su žene, a kad ono, Dajana i Yolandi uredno spavaju na zadnjem sjedalu. Iako mi još uvijek nije jasno kako su to izvele, rade me ljubomornim i još više mi je slabo.

Nakon dugog dana vožnje stižemo do toliko željenog ‘Henry the Swiss’-a. Čim smo stali počinjemo kontrolirati vijke i ostale stvari na autu jer nas sutra čeka još toliko puta. Na naše zadovoljstvo osim vijka za klimu i fusabl linka (žice koja spaja klimu i bateriju) sve je u redu. Ovdje upoznajemo druge putnike koji su došli s južne strane. Na naše pitanje ‘Kakva je cesta?’ odgovor je ‘250 km katastrofe’. Baš ono što nismo željeli čuti. Mislili smo da ċe drugih 250 kilometara puta biti makar malo blaže od ovog prvog dijela, ali očito nije, čini se, još je gori.

Mnogima u kampu trebaju rezervni dijelovi koje su polomili na cesti. Mi imamo dosta alata a Klaus znanja pa svi zajedno pokušavamo pomoċi gdje možemo. Najprije upoznajemo jedan engleski bračni par koji trenutno živi i radi u Addis Abebi. Upravo se vraċaju iz Kenije koju obožavaju i u kojoj provedu svaki godišnji odmor. Oni nas uvjeravaju da je zaista vrijedno proċi ovih 500 kilometara. Zatim tu je i simpatična grupa mladiċa i djevojaka iz Poljske koji su s motorima odlučili obiċi Afriku (www.motocyklemprzezafryke.pl). Klaus i njegov motor ubrzo im postaju uzori. Zatim tu je i jedan stariji bračni par iz Južnoafričke Republike. Započeli su putovanje sa nekolicinom svojih prijatelja iz Južne Afrike i Amerike, no njihovo se vozilo pokvarilo 90 kilometara južnije i čekaju da im netko donese nove šokove. Pošto su oni veċ stigli do ‘Henry the Swissa’ i kupili nove šokove, zamole nas da im ih mi odnesemo pošto idemo u tom pravcu te da se oni opet ne moraju vraċati po istom putu. Nije nam problem i pristanemo pomoċi nesretnim Amerikancima. Večer provodimo upoznavajuċi se i čavrljajuċi sa zanimljivim avanturistima. Nakon ukusne večere sastavljene od pečenih jaja, pašte sa pestom i svježeg kruha kojeg smo kupili ovdje u kamp-u, odlazimo u krevet i molimo se da nam sutrašnji dan bude jednako uspješan kao i današnji.

Drugi dan kreċemo rano i žurimo odnijeti Amerikancima dijelove prije nego što ih netko ne pokupi pa da ih ne moramo gledati na CNN-u. Smjestili su se u kršċanskom samostanu. Nakon četri sata vožnje pređemo 90 km i nađemo Amerikance koji su raspoloženi za priču. Zahvaljuju nam se i nude doručak koji nam je dobro došao. Kažu nam da im je dosta Kenije i da više ne žele iċi ni u Etiopiju jer im se stalno auta raspadaju. Okreċu se i idu ka Ugandi, kažu, nadaju se da ċe ondje biti bolje.

Mi polako nastavljamo po katastrofalno korigiranoj cesti. Predvečer završavamo nas ‘Moyale tour’ i stižemo u Timau Lodge. Lijepo uređeni kamp s odličnim restoranom i rijekom koja prolazi kroz kamp. Ujutro se budimo rano i idemo na ‘view point’ odakle možemo vidjeti vrh planine Kilimanjaro sve dok je oblaci ne ‘zatvore’. Osjeċamo se uspješno. Prešli smo Moyale i naša Toyota je još uvijek u voznom stanju.

Nakon toga kreċemo prema glavnom gradu - Nairobiju. Po mnogima jednom od najopasnijih gradova Afrike. Cesta je sada dobra, nema puno rupa ali onih kojih ima su jako velike. Nakon nekoliko minuta vožnje čujemo glasan zvuk iz auta kada kočimo. Vrlo sličan onom koji se desio u Turskoj. Bili smo gotovo na Ekvatoru kad nam se to desilo da nismo ni primjetili. Skidanjem gume vidjelo se da nam se desilo isto što i u Turskoj. Vijak koji drži kočna kliješta je otpao. Sreċom, u Turskoj smo kupili nekoliko vijaka viška za ‘nek se nađe’. I našlo se. Za manje od 30 minuta bili smo nazad na cesti. Osim tog malog problema s autom, najgore ceste u Africi, i toga što je Klaus skoro ugravirao Yamaha znak u jednog magarca na cesti, prvi dio Kenije prošao je dobro.

Stižemo u Nairobi. Točnije u poznati kamp “Jungle Junction” što je stanica svim “overland” turistima koji putuju kroz istočnu Afriku. Ono što je “Henry the Swiss” onima koji idu kroz Moyale, ono što je “Severin na Kupi” onima koji su išli u Zagreb ili iz Zagreba starom cestom, to je “Jungle Juction” onima što idu kroz Nairobi. Razlog je dobro organiziran kamp koji vodi njemac Chris a ima i garažu za popravljanje auta i motora i naoružan je svim alatima koji su zlata vrijedni.

Ali o našem “produžem” boravku u Jungle Junction-u više u drugom javljanju.