Kenija, drugi dio putopisa

Objavljeno 30/01/10 u 10:30 AM unutar kategorije Naslovnica • Brga i Doline • - 0 komentara

Share

BRGA I DOLINE

Još uvijek smo u Nairobiju u “Jungle Junction”-u. Ovdje smo upoznali mnogo zanimljivih ljudi. I to nisu putnici koji samo dolete avionom, provedu neko vrijeme u Keniji i onda nazad. Ovi ljudi zaista prevaljuju velike kilometre preko svijeta sa svojim vozilima – takozvani ‘Overland’-eri.

Da nabrojim samo neke; Steve & Roxy su iz Južnoafričke Republike sa boravištem u Engleskoj (www.overafrica.org), putuju iz Engleske do Južnoafričke Republike i nazad. Magda & Jens su iz Njemačke (www.jens.me), Jens najčešće putuje sam ali Magda mu se pridružuje čim ima slobodno s faksa. Bračni par iz Francuske (www.les3baroudeurs.com), izuzetno su iskusni putnici, proputovali su cijeli svijet u svom kamionu. Tu je još jedna obitelj sa mladom kćerkom iz Francuske (www.chazel.fr) sa predivnim muzičkim talentom, i naši možda najdraži Daina & Robin iz Lichtenstein-a (www.2toubabu.blogspot.com) koji su planirali putovati zapadnom obalom afrike do Malija, no Afrika im se, kažu, previše uvukla pod kožu, te su svoje putovanje produžili te vozili skroz do Južnoafričke Republike i istočnom obalom krenuli na sjever. Planirali su doċi do Etiopije te ondje prodati auto, zatim iz Addisa letjeti za Indiju, ondje provesti mjesec dana te se vratiti kući. No u Etiopijskoj ambasadi ovdje u Nairobiju, službenici su im rekli da im ne mogu napraviti vizu za Etiopiju jer oni nemaju Lichtenstein na njihovoj “listi” što znači da ta zemlja za njih ne postoji! Zaista, svašta ćeš čuti i doživjeti u ovoj Africi. Stoga Daina i Robin odlučuju prodati auto ovdje i odavdje letjeti za Indiju.

Atmosfera je u kampu super. Svi su raspoloženi za razmjenu priča i iskustava, no Yolandi i Meinhardt se ne osjeċaju baš dobro.

Yolandi se žali na točkice po tijelu koje dobivaju i ona i Meinhardt već nekoliko dana. Nama sve manje liče na ubode komaraca i sve više na nešto ozbiljnije. Coenraad ih ne želi voditi u bolnicu jer pretpostavlja da će biti isto kao što je bilo i u Etiopiji gdje on pretpostavlja da su i pokupili to što imaju. Da stvari budu ozbiljnije, Yolandi je još i trudna. Treba biti pregledana od nekoga tko zna šta radi. Šalju slike tih točkica/prištića preko interneta svom liječniku u Južnoafričkoj Republici koji odmah zove Yolandine roditelje i kaže da to liči na vodene kozice i da Yolandi odmah mora u bolnicu na detaljne preglede jer to može ozbiljno utjecati na razvoj djeteta u stomaku kao i na Meinhardtovo zdravlje. Prvi avion iz Nairobija za Johannesburg rezerviran je prije nego što sam se uspio okrenuti. Nakon kratke priče i dogovora vodimo Coenraada, Yolandi i Meinhardta u zračnu luku.

Svi smo šokirani. Neznamo da li je to više zbog potencijalne opasnosti u kojoj se nalaze Yolandi i Meinhardt ili zbog toga što se Coenraad i Yolandi moraju oprostiti sa dugogodišnjim snom da se iz Engleske, u koju su otišli prije šest godina, vrate kući vozeći preko Europe i Afrike. No realnost je okrutnija. Pomirujemo se s time da je zdravlje važnije od svega i slažemo se da su proputovali i više nego što ċe mnogi u životu.

I tako.. u 12 sati desilo se to da smo ja i Dajana ostali sami. Trebat ċemo nekoliko dana da se skockamo i organiziramo i na kraju krajeva, da dođemo sebi. Ali mnoga pitanja nam zuje po glavi; “Što sad?”, “Da li ċemo moċi sve sami?”, “Kako ċe i gdje naše putovanje završiti?”.

Klaus, Johannes i Raphael, koji su sada veċ dio tima, pružili su nam zaista dosta podrške u trenucima kad smo bili neraspoloženi. Uvijek je dobro imati dobrog prijatelja kad si u škripcu. Mi smo ih imali nekoliko i svaki je zlata vrijedio.

Coenraad i Yolandi su se javili da su stigli i da je doktor rekao da je sve ok samo da se trebaju odmoriti i izbjegavati mjesta zahvaċena malarijom.

Nerednih smo nekoliko dana proveli u ‘Jungle Juction’-u radeći na autu. Dajana je oprala auto iznutra i izvana, ja sam promijenio gume ‘zadnje na prednje’ i ‘lijeve na desne’, stavio sam anti-slip na vijke koje drže kočna klijesta kako nam se nebi opet isto desilo. Loša vijest je ta da nam se i druga baterija uništila. Naše super skupe ‘Deep Cycle’ baterije nisu baš super dobre. U to smo se čak uvjerili i kad smo ih išli baciti. Na mjestu gdje smo mogli ostaviti pokvarene baterije, naišli smo na nekoliko desetaka pokvarenih baterija marke iste kao i naše. Sramota za kompaniju i moj novac. Kupili smo novu bateriju i sad smo opet na ‘konju’.

Restorani u Keniji su dobri, nisu jeftini s obzirom na Etiopiju i Sudan ali su prva liga. Nairobi je grad za sebe. Od supersiromašnih ljudi na cesti, do superbogatih kuċa i auta, sve u istoj ulici. Meni je jako drago da smo došli u Jungle Junction, upoznali mnogo putnika, otkrili različite vrste vozila s kojima ljudi putuju i razmijenili mnogo ideja i savjeta.

Slijedeće nakon oporavka u Jungle Juctionu je nacionalni park “Maasai Mara”. Naš prvi afrički nacionalni park. Maasai Mara jedan je od najpoznatijih parkova na svijetu koji je u ovom dijelu godine najspektakuraliji za vidjeti zbog velike migracije životinja koje dolaze ovamo iz tanzanijskog Serengetija.

U samoj noċi stignemo u Aruba kamp koji se nalazi na samom ulazu u Nacionalni park. Ondje ċemo prespavati večeras i sutra nakon što završimo s razgledavanjem.

S prvom zrakom sunca budimo se i krećemo u park. Cijene nacionalnih parkova u Keniji su visoke zbog toga što su to najveċe turističke atrakcije, tako da park i sve oko njega je skupo ili skuplje nego u Europi. Ulaz u Park na jedan dan košta $60 po osobi + $40 za auto. Napomenimo da Kenijski državljani plaćaju $1 za isto. Ali u svakom slučaju vrijedno je za vidjeti. Pravo pravcato životinjsko carstvo. Kad su englezi prvi put otkrili taj park, u sljedećih dva mjeseca ubili su 60 lavova koji su bili preparirani pa prodani. Danas životinja ima na svakom koraku. Predivno. Vozimo cijeli dan po parku, gledamo životinje, slikamo i uživamo.

Nailazimo na žirafe, lavove, raznolike gazele, zebre, majmune, slonove, nilske konje, krokodile, itd.

Za ručak uspijemo uz pomoċ GPS-a naċi brdo s uskom cestom koja vodi na vrh. Cesta je jako zahtijevna tako da su se naša vozila u niskoj brzini sa zaključanom diferencijalom jedva nekako uspijela dokopati vrha. Ali vrijedilo je truda. Zagasimo auta i uživamo u tišini a svuda ispod nas su životinje. Fenomenalno.

Zbilja smo se dobro sprijateljili s Klausom, Rafaelom i Johannesom. Dobro je putovati s nekim tko ima slične interese i vrijednosti. Nama dobro dođe slušati Klausove priče koje zapravo teško izvlačimo iz njega jer je po prirodi Klaus dosta sramežljiv. Johan i Raphael uživaju u jelima koje Dajana spremi. Klausu dobro dođe biti s nama jer nije sam a i može posjetiti nacionalne parkove jer je inače motorima ulaz zabranjen, pa ovako Klaus ostavi svoj motor na ulazu i mi ga uzmemo s nama.

Dan nas je umorio i pred samo zatvaranje izlazimo iz parka i vratimo se u naš kamp. Sretni i umorni odlazimo na spavanje. Drugo jutro spremamo se i kreċemo prema Tanzaniji. Još jednu sitnicu treba napomenuti a to je da kad smo kupili auto, prepisali smo ga na Yolandi zbog nise cijene osiguranja. Što znači da ja sada vozim auto koji nije na moje ime i da imam Carnet koji nije na moje ime. Teško smo prelazili granice kad smo imali sve papire u savršenom redu, kako ċemo sad? Ali o tome ċemo razmišljati kad dođemo na granicu.

Dugi dan vožnje na prenatrpanim cestama doveo nas je u Whistling Torns. Kamp kojem je vlasnica jedna starija engleska gospođa. Prvo malo uživancija u bazenu pa onda odmor uz odličnu večeru i TV. Nije da smo se žalili.

Dan koji slijedi je dan u kojem ċemo trebati prijeċi granicu. Naš najomiljeniji sport. Nismo sigurni da li ċemo je uspijeti prijeċi ali nadamo se najboljem.

Cesta prema granici je dobra. Kad kažem dobra mislim da se može voziti preko 50 km/h i da ima velike rupe koje mogu oštetiti auto. Loša cesta znači da moramo voziti ispod 50km/h i da se stalno tresemo i upadamo u te rupe. Odlična cesta znači cesta bez rupa no tih nema puno u ovam dijelu svijeta.

Kenija je turistička zemlja s obzirom na Etiopiju i Sudan. Cijene su za turiste identične kao i bilo gdje u svijetu. Priroda je lijepa no nije bespatna. Maasai Mara je odlično mjesto za vidjeti divlje životinje, no ostao mi je mali trn u oku. Razmišljam, koliko te životinje mogu ostati divlje ako ih posjeċuju tisuċe turista na godinu koji plaċaju visoku cijenu za ulaz? Malo mi je ludo da mogu parkirati auto pokraj lava a da on ni ne primjeti da sam tamo. No…

Slijedeċa je Tanzanija, nadamo se. Pola tima je nažalost veċ završilo putovanje. Vidjet ċemo što ċe biti. No uvjeravamo se da se sve dešava kako se treba desiti i da se ne može desiti nikako drukčije. (REX)