CANNONADE
Piše: Hrvoje Levak Cannone
Dođem kod mesara, mesar kuka. Kažu vijesti; meso nije više 'in' i ljudi jedu piletinu. Odem kod postolara, postolar kuka kao postolar kad mu dođe stonoga. Dođem na posao, kolege kukaju. Plaća loša a slobodni dani nedosanjani. Odem na brod,tražim kapetana u potrazi za nekim mirnijim vodama, kad tamo Kapetan Kuka... Kriza je vječna, posla sve manje, ljeto je bilo banana, sezona nije bajna. Sve navodi nekako da je nekad bilo bolje. Ili smo nekad bili mlađi pa je sve bilo lakše?
Evidentno ne živimo u nekom bajnom vremenskom ciklusu. Jeli moguće da je stvarno nekad bilo toliko bolje nego šta je sada? Generacije koje su sada u penziji, sa sjetom se prisjećaju vremena kad se radilo i zidalo. Pjesma 'kad se male ruke slože'; budi lijepe uspomene. One srednje generacije se prisjećaju 70-tih i 80-tih, i doba kad se išlo u Trst po vinile, jelo se zdravo i nije bilo rata. Naša pak generacija se prisjeća 90-tih kad nije bilo mobitela i interneta ali je bilo složnih društva. Ovi najmlađi se prisjećaju doba od prije par godina kad je bilo neke perspektive, koja sada više ne postoji. Stvarno je sve otišlo kvragu kad te više ni političari ne lažu. Sjećam se nekad nije bilo situacije iz koje nas naši političari ne bi obećali izvući. Pa uvijek je postojala famozna parola 'glasajte za nas i bit će bolje'.
Danas, imamo političare koji nas rashlađuju izjavama tipa 'bit će sve teže' ili 'moramo dodatno stegnuti remen'. Niti ti nadu više ne daju. Pa gdje su nestali Hebrang i ekipa koji su manevrirali izjavama (nikad ne lažem,samo nekad ne govorim istinu) ? Danas imamo više duhovite tipove političara, poput našeg premijera koji ode u poplavljena područja i nasmijava okupljene anegdotama iz podruma, kada mu je pukla cijev vode. Okupljeno mnoštvo se od srca nasmijalo, a kako i neće, pored toliko realnih političara čovjek mora cijenit svaki pokušaj nasmijavanja od strane onih koji skrbe za našu budućnost. Hladni tuševi su vizualizirani u posljednjem periodu kad mnoge poznate osobe se prolijevaju kantama vode u planetarno popularnom izazovu pod nazivom "Ice Bucket Challenge", kojemu je navodno cilj prikupiti donacije za oboljele od amiotrofične lateralne skleroze. Kažem navodno, jer uz sav respekt oboljelima od te teške bolesti, pomalo je degutantno gledati nasmijane zvijezde kako nominiraju svoje kolege, kao da je bit tog čina zabaviti se i eksponirati na socijalnim mrežama.
Ali nije toliko bed to šta se neko polijeva. Ono šta je zapravo jeziv podatak je to kako više od 4000 djece svaki dan umire zato što nemaju pristup pitkoj vodi. I to tako što zagađena voda uzrokuje ozbiljnu dizanteriju što dovodi do još veće dehidracije te tako ljudi umiru zbog konzumiranja vode. S druge strane dolazi do ogromnih nestašica iste te vode zbog umjetno izazvanog kaosa s klimom i sušama koje u ovom trenutku preplavljuju planet, kao primjerice u Kaliforniji koju su zahvatile suše veće nego ikada u povijesti U zemljama razvoja pitke vode niti nema, djeca skapavaju od gladi i žeđi, a poznate zvijezde zapada, koji vrvi pitkom vodom, ali i novcem, se prolijevaju vodom pred kamerama. Ok, apelirati na neki problem je u redu. No, fora je u tome da sve te zvijezde koje prolijevaju vodu izazov mogu i odbiti, a u tom slučaju moraju uplatiti novac protiv te bolesti što je i glavni cilj ove kampanje jer uludo prolijevanje vode sigurno nije.
Bizarno je pak, da su tu opciju rijetki odabrali (iako su se izazova primili i najbogatiji ljudi svijeta poput Billa Gatesa). Bilo bi korisnije da su jednostavno odbili izazov i bez medijske pompe uložili koji dolar na račun te zaklade, te poštedili nas nebuloznih izazova...
Postoje neke teorije prema kojoj će se Treći svjetski rat voditi zbog pitke vode, koja u velikom dijelu planeta nije niti dostupna pa ovo prolijevanje u trenutku kada mediji bruje o nestašici pitke vode na planetu nije ništa drugo nego glupa zabava za mase kojom se ne podiže svijest ni o kakvoj bolesti, već se ljudi samo zabavljaju na račun mokrih tijela određenih zvijezda i samoprozvanih zvjezdica. Uza sve to, vrlo je simbolično da se osnivač ovog izazova, bogataš, filantrop Corey Griffin utopio u blizini obale Nantucket u Massachusettsu i tako umro upravo od vode koju je tako nonšalantno dao na prolijevanje cijelom svijetu.
Nama u Puli polijevanje vodom niti ne treba. Nakon ovako kišnog ljeta, malo je kome do polijevanja. Na trenutke, pomislim da živim u Londonu. Wimbledon je mila majka za Valbandon. Bizarno je to kako smo predzadnje ljeto skapavali od suše, a sada imamo vode napretek. Pa čak je teren Alda Drosine izgledao kao stadion Al-Sahare, a cvijeće oko gradskih prometnica je skapavalo od žeđi, jer je vladala redukcija vode pa se nije moglo razbacivati. Očito je voda stigla sa kamatama, pa i nema neke potrebe se dodatno poljevati. Možda je ovo ljeto nebo plakalo zbog naše sredozemne medvjedice Adriane, koja kao da je došla umrijeti u Istru. Moram priznat kako nisam imao sreću vidjet tu plemenitu životnju uživo, ali sam zato svakodnevno
bio informiran o njenim kretanjima, nadam se samo kako je na kraju ipak umrla od starosti a ne kako su neki izvori prenosili, od nečeg drugog...
Da završim i ovo, rijetko gledam domaće programe jer me vijesti uopće ne vesele. U sobu sam montirao satelitsku i krcat sam sportskih programa. Dnevnik vidim samo slučajno, ako sam kod nekog tko to gleda. Nema smisla. Samo neki sukobi i ratovi, te Izrael, te Ukrajina, pa stvarno sažalijevam narod koji je u mogućnosti gledati samo domaće tv kanale za koje uredno plaćaju HRT pristojbu. U tim rijetkim trenucima kada bacim oko na takve vijesti, mogu logički zaključiti kako je najopasniji posao na svijetu biti američki novinar. Pa njima evidentno život nije lagan, svako malo jednom ide glava na panj. Srećom, nakon toga obično Amerikanci pojačaju ofenzivu na 'ugrožena područja' pa se pravda zadovolji. Hvala Bogu. Na Zapadu ništa novo. Polijevaju nas vodom dok hodamo žedni preko vode...
