EKOLOGIJA
Piše: Daniel Balaban
Ručni alati i ljudski rad su zamjenili naftne strojeve. Uzgajanje crva i kompostiranje su stvorili produktivno tlo. Navodnjavanje kapanjem je očuvalo vodu, a raznoliko, šarobojno voće i povrće je zajednici pružilo mnogo zdrave hrane.
U ostalim četvrtima Havane je nedostajalo zemlje za takve velike projekte pa su stanovnici podigli vrtove na parkiralištima i zasadili biljne vrtove na verandama i krovovima.
Od ranih 1990-ih, pokret urbane poljoprivrede se brzo proširio po Kubi i odveo ovaj glavni grad od 2,2 milijuna stanovnika na put prema održivosti.
Mala skupina Australaca je pružila pomoć u ovom novom pokretu, kada su 1993 odlučili doći i naučiti stanovnike permakulturi, sustavu koji je zasnovan na održivoj poljoprivredi koja koristi daleko manje energije.
Ova potreba za uvođenjem gradske poljoprivrede je započela padom Svojetskog Saveza kada je Kuba izgubila preko 50% uvozne nafte, veći dio hrane i 85% trgovačkog gospodarstva. Prijevoz se odjednom zaustavio, ljudi su bili gladni a prosječan kubanac je izgubio 30 kg. Ljudi su za uzgajali povrće gdje god su mogli.
Oskudne zalihe nafte nisu samo transformirale Kubansku poljoprivredu. Narod se okrenuo prema malim obnovljivim izvorima energije i razvio štedni sustav masovnog prijevoza te pritom zadržao vladu – uspjeli su održati zdravstveni sustav čiji je preventivni, lokalni pristup medicini uštedio na oskudnim resursima.
Vrijeme kada se ovo događalo na Kubi nakon sovjetskog kolapsa Kubancima je poznato kao posebno razdoblje. Kuba je izgubila 80% svog izvoznog tržišta, uvoz je pao za 80%, a bruto domaći proizvod je pao za više od trećinu.
Prema izvješću Oxfama, agencije za međunarodni razvoj  "Autobusi su  prestali voziti u gradovima, generatori su prestali proizvoditi električnu energiju, tvornice su postale tihe poput groblja. Nabava  hrane za taj dan je postala primarna djelatnost za mnoge, ako ne i većinu Kubanaca.
Djelomično zbog produženog američkog embarga, ali i zbog gubitka na inozemnom tržištu, Kuba nije mogla nabaviti dovoljno  uvozne hrane. Bez moguće zamjene za fosilna goriva, poljoprivredna proizvodnja je drastično pala.
Kubanci su tako počeli uzgajati lokalne organske proizvode  iz potrebe, razvili su bio-pesticide i bio-gnojiva u zamjenu za petrokemijska, a u prehranu je bilo uključeno više voća i povrća. Budući da nisu mogli održavati vlastite automobile, odlučili su hodati, voziti bicikle i jahati.
Kubanci su također zamjenili poljoprivredne strojeve s volovima, a urbana poljoprivreda je smanjila udaljenost prijevoza hrane. Danas oko 50% povrća Havane dolazi iz unutrašnjosti grada, dok u drugim kubanskim gradovima urbani vrtovi proizvode 80 do 100% potrebnog voća i povrća.
Kad su australski permakulturisti stigli na Kubu pokrenuli su prvi projekt sa potporom od 26.000 dolara od strane Kubanske vlade. Iz tog je izrasla zaklada za demonstracijski projekt prirode i čovječanstva u urbanoj permakulturi Havane putem kojeg su susjedi počeli uviđati mogućnosti uzgajanja koje im se pružaju na krovovima i verandama.
Pokret se od tada brzo širio diljem Havane i članovi centra za urbanu permakulturu su educirali više od 400 ljudi iz susjedstva te započeli s distribucijom mjesečne publikacije, "El Permacultor." "Na taj način ne samo da je zajednica naučila o permakulturi, već su i voditelji centra naučili o zajednici, pomažući ljudima gdje god je postojala potreba.
Od trenutka kada je Kuba odlučila stati s intenzivnom petrokemijskom proizvodnjom i krenuti s ekološkom poljoprivredom i vrtlarstvom, počeli su koristiti 21 puta manje pesticida nego što su ikad prije koristili. Ovo su uspjeli ostvariti sa velikom proizvodnjom bio-pesticida i bio-gnojiva koje su izvozili drugim zemljama Latinske Amerike.
Iako je prijelaz na ekološku proizvodnju i snagu životinja bio potreban, Kubanci danas vide prednosti. "Jedna od dobrih strana krize je što smo ponovo počeli koristiti volove", kaže Miguel Coyula, stručnjak za razvoj zajednice ", ne samo da štede gorivo, već ne zbijaju tlo na način na koji to traktori rade, a noge goveda neprestano obrću zemlju. "
Kubanski sustav poljoprivredne 'Zelene revolucije' nije nikad bio u stanju hraniti ljude. Imao je visoke prinose, ali je bio usmjeren na plantažnu poljoprivredu. Izvozili su limun, duhan, šećernu trsku, ali nisu uvozili osnovne stvari tako da čak i u dobrim vremenima nije ispunjavao osnovne potrebe ljudi. 
Budući da je Kuba većinu električne energije generirala od uvozne nafte, nestašica je utjecala gotovo na svaku osobu na otoku. Planirana isključenja od nekoliko dana tjedno su trajala dugi niz godina. Bez hladnjaka hrana se vrlo brzo kvarila, a bez ventilatora toplina je bila nepodnošljiva.
Rješenja za energetski problem Kube nisu bila jednostavna. Bez novčanih sredstava nisu bili u mogućnosti ulagati u nuklearnu energiju ili velike sisteme za pohranjivanje solarne i vjetrene snage. Umjesto navedenog, ljudi su se fokusirali na smanjenje energetske potrošnje i implementiranje malih energetski održivih projekata.
Bili suočeni s problemom pružanja prijevoza, ali rješenje je ipak došlo od pametnih Kubanaca koji često citiraju rečenicu: "Potreba je majka izuma." S malo novca ili goriva, Kuba danas prevozi mase ljudi za vrijeme špice u Havani. Inventivan pristup je uključivao gotovo svaki oblik vozila, velikih i malih, koji su bili korišteni za izgradnju prometnog sustava.
Iako je Kuba siromašna zemlja, bruto domaći proizvod iznosi samo 3.000 dolara godišnje (stavljajući ih u donju trećinu svih naroda), očekivano trajanje života je isto kao i u SAD-u, a dojenačka smrtnost je niža od Američke. Stopa pismenosti u Kubi iznosi 97%, isto kao i u SAD-u. Kubanski obrazovni i medicinski sustav je potpuno besplatan.
U trenutku kada su Kubanci pretrpjeli vlastitu verziju krize naftnog vrhunca, uspjeli su zadržati besplatni medicinski sustav, jedan od glavnih faktora koji im je pomogao u opstanku.
Prije Kubanske Revolucije 1959 godine, postojao je jedan doktor za svakih 2000 ljudi dok danas imaju jednog doktora za svakih 167 ljudi. Kuba je razvila internacionalnu medicinsku školu koja obrazuje doktore za rad u siromašnim zemljama i svake godine ih šalje oko 20,000 u inozemstvo kako bi radili taj posao.
Nestašica mesa i obilje svježeg povrća još od 1995 je osiguralo Kubancima zdravu, nisko kaloričnu i vegetarijansku prehranu. Uspjeli su ostvariti zdraviji životni stil u prirodi a hodanje i vožnja bicikle su postali dio svakodnevice.
Doktori i medicinske sestre žive u zajednici za koju rade obično iznad klinike. U udaljenim ruralim mjestima trokatnice su izgrađene na način da je ured doktora u prizemlju, a stanovi na drugom  i trećem katu su za doktora i sestre.
U gradovima, liječnici i sestre uvijek žive u susjedstvu kojem služe. Oni poznaju obitelj njihovih pacijenata i pokušavaju liječiti ljude u svojim domovima. "Medicina je zvanje, a ne posao, što pokazuje motivaciju za radom kao i činjenica da su u Kubi 60% lječnika žene.
Obrazovanje se smatra najvažnijom društvenom djelatnosti na Kubi. Prije revolucije, postojao je jedan učitelj za svakih 3.000 ljudi. Današnji omjer je jedan za svake 42 osobe. Kuba ima veći postotak profesionalaca nego većina zemalja u razvoju, a s 2 posto stanovništva Latinske Amerike, Kuba zadržava 11% svih znanstvenika.
U nastojanju da se zaustavi migracija sa sela u grad za vrijeme Specijalnog razdoblja, visoko obrazovanje se raširilo u provincije, šireći mogućnosti učenja i jačanja ruralne zajednice. Prije Posebnog razdoblja na Kubi su postojale samo tri institucije visokog obrazovanja. Sada imaju 50 fakulteta i sveučilišta diljem zemlje.
Mnogo se može naučiti iz Kubanskog odgovora na gubitak jeftine nafte. Zemlje u razvoju su također osjetljive na nestašicu energije a s nadolazećim utjecajima naftnog vrhunca, svi će se kad tad morati prilagoditi stvarnosti smanjene potrošnje energije.
Uz ovu novu stvarnost, kubanska Vlada je promijenila svoji 30-godišnji moto iz "socijalizam ili smrt" u "bolji svijet je moguć." Vladini dužnosnici su dopustili privatnim poljoprivrednicima i organizacijama korištenje javnih površina za uzgoj i prodaju vlastitih proizvoda. Stvorili su više provincija. Ohrabrili su migraciju na farme i seoska područja te reorganizirali pokrajine da se usklade s poljoprivrednim potrebama.
Kuba je učinila ono što je mogla da opstane, unatoč ideologiji centraliziranog gospodarstva.
Da li će Istra licem u lice s naftnim vrhuncem i padom proizvodnje nafte učiniti ono što je potrebno da opstane, unatoč ideologiji individualizma i konzumerizma? Hoće li se Istrijani okupiti u zajednicu, kao što su i Kubanci, u duhu odricanja i međusobne podrške?
Moramo znati da se svijet mijenja i da ćemo morati promijeniti način na koji ga gledamo!(REX)