STRUGALICA
Piše : Damir Strugar
Posjetio me nakon dugih pet godina, u prolasku na putu za Sarajevo, moj dobri prijatelj, drug, virtualni brat, kolega, novinar, dopisnik i Ukleti Holandez – Pavle Pavlović. Bila je to prigoda da se nakon dugo vremena prisjetimo bolje prošlosti, ratnih godina, njegovog putešestvija i kalvarije devedesetih godina iz Sarajeva, preko Zagreba, u današnju mu domovinu Nizozemsku. Pavle je trenutno žitelj zemlje cvijeća bez mirisa, hrane bez okusa i žena bez osmijeha. Još godinu dana i kreće u zasluženu mirovinu. A prvih 22 godine radnog staža upisao je u radnu knjižicu kao dopisnik “Arene” i “Studija” iz Sarajeva. Gdje je godinama živio baš u Istarskoj ulici, čini mi se broj sedam. Potom ga ratne okolnosti i huda sudbina iz brdovite i napaćene Bosne natjeraše u zemlju čija je najveća lubenica tek tikva u nekom polju.

   Naravno, Paja, kako ga prijatelji zovu, je i naš aktualni dopisnik, pa se čitaoci Regionala svake subote susreću s njegovim zanimljivim napisima i reportažama. On je umjetnik pisanja posebnog i raskošnog stila, za razliku od nas novinara zanatlija, koji urođenim zanatom znamo tek ponekad i od “govna umijestiti pitu” koja se dade pročitati i prožvakati. I tako je Pavlović Paja, kojeg su mnogi kolege u šali zvali “pola čoviek – pola Arena”, došao u grad Arene. Koji je, gle zanimljivosti, i grad­pobratim njegovog rodnog Sarajeva. Pa sam ga kao dežurni domaćin i turistički vodič bez licence, upoznao sa kulturom, tradicijom i gastronomijom Pule. Grada, u kojem su Rimljani prije dvije tisuće godina /četiri hiljade godina ­ napisao bi Pavle zbog dramatičnosti te informacije/ prali ruke prije ručka.

   Pavlović je tako popio dvije­tri biske u kafiću “Mate”, legendarnog nam boksača Parlova. Popio je i čašicu rude u društvu poznatog lovca na šljuke Pina, u konobi “Beccaccia”. Popio je i rakijicu od žižule u hladu istarskog kažuna. Pa je na kraju mudro zaključio:
­ Mi u Bosni radimo rakiju od šljive ili grožđa. A vi ovdje u Istri radite rakije od nametnika imele, od trave, od nekakve kineske datulje. Sve neki čudni materijali za proizvodnju izvrsnih rakija! ­ rekao je genijalno naš lucidni Bosanac.
   Naravno, nije se Pavlović dao zbuniti ni sa gastronomijom! Vrlo brzo i temeljito upoznao je kobasicu od boškarina, istarski pršut, pancetu i ombolo. Nije mu mrsko bilo kušati fuže sa kokošjim žgvacetom, njoke s vrganjima ili kozji sir s tartufima. Pokazao se i kao vrsni poznavatelj ribe, pa nam je preporučio brancina od dva i pol kilograma. U pravu
gastronomsko­somalijersku avanturu uputio se i kod kolege po peru i novinarskoj krvi Bore Vučkovića u Banjole. Gdje nas je sjajno pogostila gazdarica Dragica, majstorica dobre kužine..A gdje se Pavle ,u društvu starogradskog domaćina Bore i moje narodnjačke malenkosti, prisjetio svog nekadašnjeg mladog majora, mlade Mađarice, te starih dobrih hitova Mikija, Hokija, Cuneta, Kiće, Miše, Tozovca, te čuvenog splitskog pjevača i humoriste Pere Panjkovića. Za kojeg se zna da je vrhunski mucavac i šaljivdžija, te da je od Duška Mucala kupio prezime za 3000 eura.

   Sve je zapravo, na kraju, prošlo kao u nekom hipu. Nije zapravo Paja stigao pošteno potrošiti ni tubu gela za brijanje, a već se legano primakao rastanak. Igrom slučajnosti Pavla Pavlovića je iz konobe ispratio i sretan put mu zaželio baš gradonačelnik Pule Boris Miletić. A taj povijesni trenutak nije zabilježen, jer fotografica Dragana Salamunović nije ponijela foto­aparat, s obzirom da je potrošila sve moguće memorijske kartice, snimivši oko milijun istarskih foto­detalja. A meni
je preostalo samo naručiti od DJ Sina da nam pusti tužnu Stavrosovu naricaljku ­ “Kad se prijatelji rastaju”...