DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Budući se raja zanima, pa i putem ovoga portala, neki vrlo radoznalo, za određene grijehove iz prošlosti i za moju burnu mladost, pa me se tako ove subote razvuklo na čak trećinu naslovnice Večernjeg lista (»Kamjenjem sam gađao sinagogu jer sam bio pijan – I danas me ruka boli zbog toga čina, no ja sam odrastao u takvom okruženju. U mojoj sobi visjela je slika Ante Pavelića«), iako na petoj stranici lista kolegica Jasmina Popović vrlo korektno, doduše s jednom faktografskom greškom za koju mi se ispričala, donosi moj iskaz o tim događajima (donosim taj tekst kao dodatak ovoj kolumni pa se u njemu u zagradi ispravlja rečena faktografska greška), odlučio sam danas prenijeti dokaz o tomu da sam se o tim grijesima do sada već puno puta očitovao. Čak i na televiziji kao kada sam 1. srpnja 2007. gostovao kod kolege Aleksandra Stankovića u emisiji »Nedjeljom u 2«. Zbog toga, samo za primjer, prenosim razgovor kojeg je za Slobodnu Dalmaciju sa mnom obavila kolegica Ivančica Celevska (dopisnica SD-a iz Rijeke) a koji je objavljen u tom splitskom dnevniku 18. travnja 2009.
Napominjem da je naslov toga razgovora (»Drago Pilsel: Hitler se s Pavelićem družio u Argentini«) bio protivan onomu što sam rekao, pa izostavljam dodatak u kojem se govori o tezama nekih argentinskih, ruskih i američkih istražitelja da se Hitler iz podmornice nakon rata iskrcao u Argentini (što sam ja samo preneo a ne i konstatirao), pa da je u Patagoniji navodno tajno živio i umro (priča se da je kremiran i da je pepeo prebačeno u Švicarsku). Uostalom, tko želi, taj cijeli članak može lako pronaći na portalu Slobodne. Dakle, evo teksta iz SD-e kojeg prenosim jer moju priču iz mladosti treba kontekstualizirati a ne kako se često čini, iz nje izvlačiti neke činjenice i sa njima medijski manipulirati.
Saga o obitelji Pilsel čiji se najmlađi član Drago u posljednjih dvadesetak godina u Hrvatskoj afirmirao kao novinar, publicist i intelektualac kršćanskog usmjerenja, daleko prelazi okvire sentimentalnog prisjećanja na ljubavi i spletke u tri generacije i postaje većim dijelom povijesni dokument o aktivnostima ustaške i nacističke emigracije u Argentini. Nesvakidašnji intelektualni razvoj Drage Pilsela od ljutog desničara do uvjerenog antifašiste, kojem su s čuđenjem svjedočili čitatelji njegovih tekstova objavljivanih u gotovo svim hrvatskim tiskanim medijima, ima duboke korijene u odlukama i političkim opredjeljnjima njegova djeda, a potom i oca, od početka Drugog svjetskog rata do danas. I sam, u potrebi da sebi pojasni koje su to sve paradigme oblikovale njegov, na trenutke, krizni identitet, odlučio je uspostaviti odnos s ocem nakon tridesetak godina obostrane šutnje i potražiti odgovore na važna životna pitanja. Prvi se susret dogodio 1997. Posljednji se zbio prije par mjeseci. „Nedavno sam se vratio s dvomjesečnog posjeta obitelji u Argentini i Paragvaju i još sam pod dojmom susreta s ocem i razgovora o obiteljskoj povijesti. Sada znam zašto sam odrastao s mladenačkim uvjerenjem da je moj životni zadatak srušiti Jugoslaviju i ubijati jugoslavenske agente, zašto sam početkom osamdesetih s dvjestotinjak istomišljenika urlao pred jugoslavenskom ambasadom u Buenos Airesu s Molotovljevim koktelom u ruci i zašto sam ozbiljno planirao zapaliti dimne bombe u kinu u kojem je jugoslavenski ambasador gledao film „Sjećaš li se Dolly Bell“. U vremenu sazrijevanja čitao sam Brunu Bušića, a u argentinskoj diktaturi nije bio problem dobiti ni oružje ni poduku, pa su bili ostvareni svi uvjeti da postanem terorist. Moj tata je sredinom pedesetih dobio obuku od argentinske vojske i američkih specijalaca koji su regrutirali Slavene, ogorčene Nijemce, Mađare…da bi išli u Mađarsku i Poljsku rušiti tamošnje društveno i političko uređenje. Jako puno ljudi u mom okruženju živjelo je u uvjerenju da ćemo mi sad pomoći Amerikancima u tim zemljama, a onda će Washington nama pomoći u rušenju Jugoslavije. Ja sam odrastao u tom filmu i samo sam trebao slijediti taj put,“ prisjeća se Drago Pilsel.
- Kakav je bio Vaš stav prema argentinskoj diktaturi?
- Osamdesetih godina, nakon vatrenog krštenja u ratu na Falklandskom otočju, u mojim dvadesetim godinama, a i ranije štošta se događa što ima karakter nasljeđivanja djeda i oca i mog eksperimentiranja, bilo mi je jasno da je ona zločinačka. Istodobno vodim i drugu priču. Vikendom sam hrvatski fašist, a od ponedjeljka do petka argentinski ljevičar koji shvaća da je to što radi diktatura gadno, ali ne povezuje da u činjenici da je u razdoblju od 1976. do 1983. ostavila 30 tisuća mrtvih i nestalih nema nikakve razlike od onoga što je radio ustaški pokret ili Gestapo. „Modus operandi“ je isti. Pavelić nije imao helikoptere, ali da jest, možda bi i on drogirao ljude, vezivao im željezo za noge i izbacivao ih iz zraka u more kao što su radili argentinski eskadroni smrti. Ja sam bio protiv toga, ali ne i protiv ustaštva, sve dok mi jedan argentinski svećenik nije opalio žestoki verbalni šamar i osvijestio mi paradoks u kojem sam živio. Godinu dana nakon toga počeo sam shvaćati da se moram opredijeliti. Od tada počinje odmotavanje vrlo složene obiteljske priče čije sam dijelove sada konačno povezao. Tek sam saznao da je moj djed bio gestapovac i da je to ključno utjecalo na promjenu kulturne paradigme balkanskih Švaba koji su u Argentini postali ustaše i tako meni odredili život.
- Krenimo onda od početka. Zašto je Vaš djed emigrirao u Argentinu?
- U drugoj polovici tridesetih godina moj djed Jakov bio je uspješni građevinar, a kao folksdojčer, oduševljeni pristalica promjena koje su se događale u Njemačkoj dolaskom Hitlera i to do te mjere da je mom ocu, rođenom 1936. godine u Uroševcu, na Kosovu, dao ime Adolf. Onda se nije znalo o protužidovskim mjerama nego je, po njihovom viđenju, ponižena i gladna Njemačka poslije Prvog svjetskog rata počela doživljavati uspon. Folksdojčerima je bilo u interesu da ta Njemačka ima poduzeća koja će njih zapošljavati na prostoru Kraljevine Jugoslavije. To se i dogodilo, pa je nakon uspostavljanja NDH moj djed dobio poziv od visokog njemačkog oficira da za Wermacht gradi na željezničkom kolodvoru i drugdje u Sarajevu. Krajem 1943. najstariji brat moga oca, Otto, ulazi u SS. Njemačka vojska im nudi važan posao u Grazu i dida je tada govorio da će Njemačka loše proći u Bosni i da ne bi bilo pametno tu dočekati pobjedu partizana s takvim pedigreom. Početkom 1944. godine, kada je došao u Graz, moj djed pristaje biti tumač za Gestapo jer je govorio sve slavenske, odnosno jezike s područja bivše Austro-ugarske. Ta je njegova odluka zauvijek obilježila našu obiteljsku povijest. Gestapo je cijelu obitelj odveo u zapadnu Poljsku i pretpostavljamo da je djed povremeno ulazio u koncentracijske logore, vjerojatno i u Dachau, kod Munchena, iako za to nemamo dokaza.
-Kako Vaš otac danas gleda na to?
-U to je vrijeme bio dijete, a kasnije nije imao priliku do kraja saznati što je Njemačka zapravo bila pa je cijelu epizodu doživio i o njoj kasnije pričao kao o anegdoti. Tek sam mu ja pomogao shvatiti koliko je to promijenilo obiteljsku kulturnu paradigmu. U nekoliko desetljeća obitelj prestaje biti nacistička i postaje ustaška, u kući se prestaje govoriti njemački i počinje govoriti hrvatski i gotovo svi postaju Hrvati.
-Što se dogodilo s obitelji na kraju rata?
-Englezi su uhapsili djeda s optužbom da je ratni zločinac i dvije je godine bio u zatvoru očekujući strijeljanje, ali je ipak pušten. Došli su do papira za bijeg „štakorskom rutom“ u Argentinu i djed i baka su s mojim ocem, bratom Ottom i sestrama krenuli na put. Na brodu, te 1949. godine, djed ogorčen zatvorom i baka (Hrvatica iz Mrkonjić grada) čija su dva brata iskasapili četnici u Bosni, odlučuju da će se družiti s Hrvatima, a ne Nijemcima. Moj djed i Ante Pavelić u Buenos Airesu postaju dobri prijatelji. Djed postaje simpatizer ustaškog pokreta do te mjere da su se u kući Pilselovih jednom prilikom sastali Adolf Eichmann i Ante Pavelić (na molbi potonjega), a bivši ministri NDH-a na istom su mjestu dogovarali osnivanje Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.
-Kako se razvijao Vaš otac?
-Moj je otac kao dječak sve to upijao pa se i zaljubio u moju majku, Eriku Pavlinec, zagrebčanku, kćer jednoga ustaše. Kada je na Pavelića pucano 1957. godine, okupila se skupina momaka, među njima i moj otac, naoružan, da bi čuvali njegovu kuću. Čak i nakon što su ga ustaše izvukle i otpremile u Madrid, i pomoću veza s nacistima u Argentini, oni su i dalje čuvali stražu. Koncem 1971. godine ubio je dvojicu ljudi koji su poslani vjerojatno u dogovoru UDBE i Komunističke partije Argentine da ga ubiju. Tada je radio u glavnom gradu Patagonije, Comodoro Rivadavia, kao građevinar, ali se istodobno bavio i politikom. Pokušavao je, a na temelju iskustva rada s Pavelićem, 60. tih i 70. tih okupiti Hrvate u Patagoniji, a istodobno radi i kao obavještajac Argentinske vojske. Morao je biježati iz Argentine a nas je ostavio iza sebe jer ga moja majka nije željela više pratiti. Sada živi u malom mjestu u Paragvaju, već 36 godina, kamo je pobjegao pred argentinskom policijom koja ga je tražila zbog dvostrukog ubojstva. Prije toga se razveo od majke, doživio je i poslovni krah. Važno je reći da se on sada zgražava nad činjenicom da se u Hrvatskoj skandira „Ubij, ubij Srbina“ i „Tko ne skače taj je pravoslavac“. Ta njegova promjena dijelom je i moja zasluga jer sam se u posljednjih petnaestak godina s njim intenzivno dopisivao i ponekad i susretao, pa sam mu objašnjavao što se događa. Podržava socijalistički orijentiranog bivšeg biskupa, paragvajskog predsjdenika Fernanda Lugu, u njegovoj je stranci i gradi silose za siromašne. Živi, govori i razmišlja kao Paragvajac. Tek će ove godine dobiti putovnicu Paragvaja, a sve je ove godine živio kao apatrid. On i njegovi roditelji u Argentinu su došli kao državljani Trećeg Reicha, a nakon toga su dobili papire Crvenog križa. Nikada nije ni vidio Hrvatsku, samo je proputovao kroz nju na putu iz Sarajeva u Graz, a izgradio je svoj život, moj život i život moje sestre i pokojnog brata na temelju jedne fantazije. Ja ne tvrdim da je moj identitet lažan i da ja nisam Hrvat. Ali ja sam Hrvat na jedan vrlo specifičan način. Trebalo mi je puno vremena da demontiram ustaštvo u svom naslijeđu. Odrastao sam pjevajući ustaške pjesme i sjećam se kako sam na obiteljskim okupljanjima stajao na stolici i pjevao, sve ih još znam napamet.
-Što ste sada?
- Ne samo sada. Već jako dugo. Ja sam antifašist. Član sam Savjeta saveza antifašista Republike Hrvatske i mogu sasvim mirno obrazložiti taj svoj antifašizam. Izgubio sam dosta prijatelja u Argentini zbog toga, a jedna mi je časna sestra rekla da sam potpuno promašio život.
-Ima li to Vaše opredjeljenje veze sa Vašom osobnom tragedijom iz Domovinskog rata?
-Sasvim sigurno. Moj je brat poginuo (nestao) kao pripadnik IV. brigade ZNG-a blizu otoka Šipana, u zori 23. listopada 1991. nakon razmjene vatre s patrolnim čamcem JRM 178. Razneseni su on i četvorica suboraca. Istoga sam trena napustio svećenički poziv, iz Rijeke stigao u Split, i pristupio toj brigadi pod zapovjedništvom mojeg danas dragog prijatelja, generala Ive Jelića. Dao sam mali doprinos Domovinskome ratu, ali veliki doprinos ispravnom shvaćanju mojega patriotizma. A ono se najkraće definira željom da oko sebe širim spoznaju da nam nikakav totalitarizam ne koristi. Istinski su antifašisti, za mene, demokrati i protivnici totalitarizmima, lijeve ili desne provenijencije. Moj se antifašizam očitovao i kada sam, kao član HHO-a, nakon Oluje, pokapao ubijene Srbe u Lici ili evidentirao ratne zločine nad tim našim sugrađanima. I, ne sumnjajte u to, očitovat će se oštrim zahtjevom da se antifašisti jasno odrede u vezi zločina partizana nakon sloma NDH.
(KRAJ)
Dodatak - Članak Jasmine Popović u Večernjem listu od subote 20. veljače 2010:
Tekst pod fotografijom: »Pilsel je bio u desničarskoj mladeži koja je divljala, šarala po vratima jugoslavenske ambasade…«
Nadnaslov: »Grijesi savjetnika – Drago Pilsel žali zbog nedjela iz mladosti«
Naslov: »Pijan sam kamenovao sinagogu, a u sobi mi je visjela Pavelićeva slika«
Podnaslov: »Pošto mu je na presici postavljeno pitanje o delinkventskoj mlasoti, D. Pilsel se branio da mu je žao jer je bio mlad i naivan«.
Tekst:
Bilo mi je 18 godina, u Buenos Airesu prikazivala se revija jugoslavenskih filmova. Igrao je »Sjećaš li se Dolly Bell«, a nas trojica, od kojih su dvojica bili maloljetnici pa neću spominjati imena, odlučili smo pokvariti taj festival tako što ćemo zapaliti tri tablete gamexane-a, sredstvo koje smrdi kada se zapali i koje se upotrebljavalo za uništavanje kukaca. Željeli smo natjerati publiku da iziđe iz dvorane i vidi naše »pametne« transparente na kojima je pisalo »Jugoslavija, tamnica hrvatskog naroda« i »Sloboda političkim zatvorenicima« ili nešto slično. No čim sam zapalio šibicu, vidio me policajac, uhvatio za vrat i pljusno me. Pripadao sam desničarskoj skupini mladih ljudi, divljali smo, šarali po vratima jugoslavenske ambasade, često i uza znanje policije koja bi okrenula glavu od naših nepodopština – objasnio je Drago Pilsel jedan od svojih grijeha otprije 30 godina, zbog kojeg mu je prigovoreno na jučerašnjoj konferenciji za novinare pošto je predsjednik Josipović predstavio svoj tim.
I drugi grijeh pripisuje mladenačkoj zaluđenosti krivim idejama. Kad mu je bilo 16 godina, bio je u skupini mladića koji su odlučili kamenovati sinagogu. – Bilo nas je s različitih strana, bilo je Ukrajinaca, Poljaka, od kojih se jedan poslije oženio mojom sestrom. Bili smo mrtvi pijani i nekome je palo na pamet da bacamo kamenje na sinagogu. I danas me ruka boli zbog kamenja koje sam bacio na nju. No morate znati da sam odrastao u takvu okruženju. U mojoj spavaćoj sobi visjela je slika Ante Pavelića. Trajalo je to dok me jedan hrvatski svećenik (krivo, greška novinarke, bio je to argentinski svećenik, op. D.P.) nije upitao: Dobro, Drago, do kada ćeš se ti od ponedjeljka do petka ponašati kao pristojan argentinski mladić, a subotom i nedjeljom kao hrvatski fašist. To je bilo prijelomno.
Bacio sam Pavelićevu sliku u kontejner, preživio žestoku svađu s roditeljima (majka i njen drugi nevjenčani suprug, op. D.P.), počeo razmišljati svojom glavom i danas sam tu gdje jesam – objasnio je povijest svog žestokog desničarenja Josipovićev šef odjela za analitiku.
(KRAJ)
Zaključak (ako je uopće potreban): Napisao je Aldo Kvaranta u postu poslan 19. veljače pod tekstom »Kolumnist Regional Expressa i službeno na Pantovčaku«: »Pilsel je ponos hrvatske ljevice, iako je odgajan u ustaškom duhu, odbacio je to zlo, prošao svoju katarzu i sada je uljuđeni socijalista europskog profila. Pravi Willy Brandt! Svaka mu čast!« Ništa nije baš tako: niti sam ponos hrvatske ljevice, niti sam socijalist europskog profila, niti ličim na Willija Brandta. Ja sam jako, jako daleko od vremena kada sam bio ustaški pionir i ostajem novinar i teolog, netko tko zastupa ljudska prava i misli da doprinosi u procesu izgradnje pravne države. Netko tko, bude li sreće i zdravlja, jer para nema, još će puno priča podijeliti sa svima vama u ovom dragom portalu. Ili, kako je napisao Heraklit, recimo to ovako: svaki čovjek ima sudbinu, korak dalje od etike, ta sudbina je njegov karakter, ta je sudbina tajnovita etika svake osobe. Nadam se da sam, za danas, zadovolio vašu radoznalost. Dobrota vaša neka vas prati.
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.JPG){kind=small}
Komentari na članak
pilsel ni istrijan i nima niš z istron osim ča ode bere šolde od IDSa
Ljudi moji ma smo mi sigurni da taj šjor drago neće našem novom vrhovniku staviti u žep neku dimnu ili nešto što radi bum. Toliko je tega pasa u životu i popizdio zbog razno raznih stvari, ma, ma ja nebi spa pod istim krovom s njim.
Rocco i slični, kad ćete se vi pronaći?
Kad ti willow mali FAG budeš posta pravi boškarin.
dok se ljevica ponosi takvim ljudima, blago desnici
Ljudi jeli znate vi uopće čitati? Po upisima vidim da baš i ne ide ta rabota svakome.......
Gospodine Pilsel, ponekad nije potrebno opravdavati se. Oni koji razumiju Vašu narav, vjerujem da nemaju potrebu kopati po Vašoj prošlosti. Iako danas većina novinara, čak i koji se bave strogim informativnim novinarstvom, nerijetko posežu za barem mrvicom senzacionalizma (što uključuje i beskrupulozno pretraživanje prošlosti pojedinaca, kao da su oni koji izvještavaju bezgrešni), ipak ima i onih drugih (koji često čak i ostaju u sjeni). U svakom slučaju, potrebno je iskustvo da bi se čovjek opredijelio za neku opciju. Vi ste prošli dosta i našli ste se. To je puno iskrenije (pa i normalnije) od recimo jednog trinaestogodišnjaka koji se busa u prsa i nosi na sebi raznorazna obilježja. (Ali i njega treba shvatiti-stvar je odgoja i društva.) Nije potrebno ni Profesoru pojašnjavati termine (možda se gospodin Pilsel namjerno nazvao ustaškim pionirom), a nije lijepo ni opet se međusobno vrijeđati. Ostanimo kod Heraklitove izjave i, svakako, kod dobrote. Pozdrav kolumnistu i komentatorima! :)
Slucaj Draga Pilsela je slucaj svuju nas koji smo izrasli iz vlastitog okrutnog drustvenog okruzenja, ali i rijetki primjeri spoznaja da smo iz njih izisli kao ostaci ljudskih krhotina iz kojih jos izviru iz sebi svojstvene tankocutnosti, i koje zahtjevaju da punim pravom stanu na vlastite noge. Osobno me ta pojava asocira na nasu najmarkantiju licnost Istrie i sirih geografskin, nacionalnih i kulturnih podrucja Giseppinu Martinuzzi, koja je izrastala iz tadasnjeg drustvenog ozracjja talianske burzujske iredente i znala ne samo da koncetrira svoj drugi dio zivota stati na vlastite noge, vec da postane dostojni individualni uzor svima koji su rodjeni i sazreli u slicnoj drusvenoj barustini, a da nikad nisi stekli spoznaje nad vlastitim zabludama,i nastavili plivajuci u mulju laznim samodopadnih prividjenja. Pilselu, mozda, jos preostaje suceljavanje sa preostalim mu bogovima, da bi se takodjer pojavio sa punim pravom u dostojnom sebstvu.