DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Prodaja hrvatskoga državljanstva stranim investitorima koji planiraju ulagati u Hrvatskoj najnovija je ideja vladajuće koalicije koja je probno puštena s Markova trga javlja Anita Belak Krile u Slobodnoj Dalmaciji. Na ovaj način Vlada želi privući investitore, pri čemu u uvođenju “investicijskog domoljublja” Hrvatska ne bi bila iznimka u Europi. U nizu država, naime, postoje različiti programi koji imućnim stranim investitorima omogućuju povlašteno stjecanje državljanstva.
Uvijek upućen kolega Marinko Jurašić iz Večernjeg lista kaže da ni sam premijer Zoran Milanović nema izgrađen stav o ''investicijskom državljanstvu'' kao mogućoj Vladinoj ''inovaciji'' za privlačenje stranog kapitala, kakvo imaju karipske državice, ali i Austrija, Cipar, Malta, pa i SAD, Kanada...
Govoreći o nekim dvojbama vezanim za ''prodaju'' hrvatskog državljanstva, kao što je moguće privlačenje kapitala kriminalnog podrijetla ili pitanje pravednosti, odnosno diskriminacije u odnosu na strance koji nisu bogati, a koji tek nakon osam godina uz dodatne uvjete mogu dobiti državljanstvo, premijer je dodao kako ga i samog zanima što ljudi u Hrvatskoj misle o tome. Eh, pa ja ću mu dati svoje mišljenje kroz jednu vrlo osobnu priču. Ali prije toga, informirajmo se o ''planovima'' mudrijaša iz Banskih dvora.
Premda se politika lako nosi s mišljenjem svojih građana (sve upućuje da je većina protiv takve ideje), veći bi problem, smatra Jurašić, mogao biti što o tomu misli europska politika, to više što hrvatsko državljanstvo donosi i EU državljanstvo, pa i slobodu kretanja i boravka u zemljama EU, privlačnu investitorima iz Azije.
Prenosim, dakle, iz Večernjaka da ''pod teretom kritika iz EU, Crna Gora je 2010. vrlo brzo odustala od ideje da “ekonomskim državljanstvom” privuče strane investicije. Ponajviše iz Njemačke, s kojom ionako našom krivnjom imamo negativna iskustva, kritizirana je crnogorska “provokacija” europske politike integracije, dok je zastupnik Bundestaga postavio pitanje kako na uvjerljiv način provjeriti imovinu kupca državljanstva, osobito imajući u vidu nadzorni mehanizam u Crnoj Gori u usporedbi sa zemljama razvijene demokracije.
I Malti je prigovarano iz Bruxellesa. Nedavno je Montenegro Business Alliance ponovno aktivirala staru ideju, kako je objavio portal Pobjeda. Njihova ekonomska savjetnica Vesna Daković izjavila je da u Austriji stranci mogu dobiti austrijsku putovnicu daju li tri milijuna eura u humanitarne svrhe ili investiraju u austrijsku ekonomiju 10 milijuna eura. U Cipru je dovoljno 300.000 eura, u Grčkoj i Mađarskoj 250.000 eura, u Albaniji 200.000 USD, a na Malti je državljanstvo moguće dobiti uz investiciju od 650.000 eura, dok i Velika Britanija, Francuska i Irska nude “zlatnu vizu”.
U Španjolskoj i Portugalu “zlatna viza” nudi se kupcima nekretnine od pola milijuna eura. Moguća je i uplata milijun eura u neku od portugalskih banaka ili osnivanje tvrtke s najmanje 30 radnika. Portugal je 2013. prodao 574 “zlatne vize” uglavnom strancima iz Azije, dok je u šest mjeseci 2014. ta brojka udvostručena'', piše Deutsche Welle pa prenosi Večernji list, a onda i mi. Jurašić podsjeća da je inače u Hrvatskoj, kao i u mnogim drugim zemljama, državljanstvo moguće ''kupiti'' i nogometnim i sportskim vještinama, odnosno kad to za Hrvatsku predstavlja interes, onda se ne mora udovoljavati standardnim uvjetima koji se inače traže. Drugim riječima, znamo, nismo svi tako mladi, pa nešto i pamtimo, putovnicu su dobivali, jer je to bio ''interes'' Republike Hrvatske, i ratni zločinci, ruski kriminalci, a dobivaju je bez problema ovi loptaroši iz Mamićeve ergele.
Milanović, kao i uvijek, valja gluposti: ''Nismo donijeli definitivnu odluku o tome, ali da, razmišljamo o tome i želimo razgovarati. Zanima me što ljudi u Hrvatskoj kažu, misle li da netko tko nije na Interpolovoj tjeralici i dolazi u Hrvatsku kako bi uložio pet milijuna eura zaslužuje državljanstvo ili ne'', kazao je prije par dana hrvatski premijer tretirajući, na uobičajen način, sugrađane kao idiote, dakle, mi bismo možda pristali da nam se usele krimosi samo zato što imaju dovoljno para. Pa nastavlja sipati bisere i veli, naime, nama glupima koji kao ne poznajemo svijet poput njega: ''Ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu'', konstatirao je Milanović i ostao živ.
Zašto sam se odlučio o tomu danas pisati? Kako rekoh, imam ''osobnu priču''. Poznato je da imam brata nestaloga u Domovinskome ratu. Moj brat, Andrés Branko Pilsel, nastradao je 23. listopada 1991. kao pripadnik 4. brigade tadašnjeg Zbora narodne garde i Republika Hrvatska ga ima na popisu nestalih osoba, dapače, kao posthumno odlikovanog hrvatskog vojnika. Moja majka i moj otac su još živi, ali ne i zdravi. Mama, Erika Pavlinec, hrvatsko državljanstvo ima jer, iako živi u Argentini od 1955., rođena je u Zagrebu (1949.) od roditelja Hrvata. Otac nema hrvatsko državljanstvo, točinje, moj otac nema nikakvo državljanstvo; on je ono što se stručno zove ''apatrid'', čovjek bez domovine, mada on silno voli Paragvaj, zemlju u kojoj živi od 1972. otkako su mi se roditelji rastali.
Tata je silom prilika rođen u braku Nijemca, djeda Jakova Pilsela (koji je pak rođen na sjeveru Rumunjske), koji je kao mala beba doveden u Prnjavor, BiH, i Hrvatice Rozalije Ćosić, moje bake, rođene u Mrkonjić gradu, BiH (njeni su iz sela Majdan). Ispričavam se čitateljima koji su ovo već pročitali u mom ''Argentinskom romanu'' ali potrebno je to ovdje ponoviti. Moj otac, Adolf Zvonimir Pilsel je rođen koncem 1936. na Kosovu (u Uroševcu ili, kako bi Albanci rekli, u Ferizaju) gdje su tada Pilselovi, građevinari, podizali katoličku župnu crkvu.
Njemačka ih je vosjka prebacila u Sarajevo, gdje je Jakov građevinario za Wermacht i za ustaše, a koncem 1942. su odvedeni najprije u Austriju, a onda u Poljsku. Kraj rata su dočekali u austrijskom gradiću Judenburg, gdje će sudbina htjeti da baka i djed spase život od sovjetskih trupa opkoljenom Anti Paveliću (sve je to, kako rekoh, u mom romanu). Elem, u veljači 1949. i oni stigoše do Buenos Airesa s papirima Međunarodnog crvenog križa, ali i s putovnicama Trećeg Reicha. Tata se u Argentini, upoznavši moju majku, pohrvatio, i to do te mjere da je bodigardirao Poglavnika, pa je, bez obzira na to što ga s nama nema od moje desete godine života, on itekako zaslužan što smo pokojni brat i ja uložili naše živote u projekt koji se zove Republika Hrvatska.
Ta Republika Hrvatska je to priznala tati i mami kada je riječ o mome bratu, jer im daje mjesečnu invalidninu i mirovinu s obzirom na to da su izgubili sina u borbi za našu domovinu (podaci poznati Ministarstvu branitelja), ali meni, eto, nikako da prizna, štoviše, Republika Hrvatska me je željela i ubiti, pa će mi se povrh svega ovih dana dogoditi da grupica balavica iz Varaždina koja, molim lijepo, promovira vrline masturbacije i pornografije, uvjeri ''stručnjake'' Ministarstva kulture da njihov trud zaslužuje obilatu financijsku pomoć dok projekt koji vodim, ovaj portal, nije bio te sreće jer, pardon my french, ne drkamo, ne reklamiramo vibratore i ne stavljamo muške i druge guzice na naslovnici.
Ma lako za to, ako treba, potonut ćemo časno, bez savijene kičme, ali mi ne ide u glavu što Republika Hrvatska smatra da je OK ako neki ruski ili drugi lovaš kupi putovnicu jer, reče Milanović, ''ni jedna država ne čeprka u zadnji detalj koje je porijeklo nekoga novca, a to najmanje rade u londonskom Cityju ili Parizu'', a moj tata tu putovnicu neće dobiti jer je siromah ili, ne daj Bože, otac Drage Pilsela.
Čak se mogu i nositi s kretenizama koje dobih u pismu iz MUP-a prošli tjedan, gdje mi pomoćnica ministra zadužena za upravne poslove savjetuje da otac, srčani bolesnik i bez novaca, potegne iz Paragvaja do Čilea, hej, do Čilea (odi mi, Ines, siroče jedno, do Moskve, pa mi reci je li tamo pada kiša), ali ne i već bolesnim birokratiziranim ponašanjem SDP-ovaca koji ne žele vidjeti da se stvar može riješiti za pet minuta onako kako smo već riješili za Račanove vladavine kada sam istu stvar tražio za jednu Argentinku, čiji je sin, također Argentinac, nastradao s mojim bratom, pa je državljanstvo RH dobila iz zasluga za Republiku Hrvatsku diskrecijskim pravom ministra.
Mogu se nositi i s kretenskim prijedlogom dotične pomoćnice da se vlastima Republike Hrvatske predoče dokumenti Trećeg Reicha moga oca, tada osmogodišnjeg klinca, ali mi malo teže ide prihvaćanje uvrede na račun mojega druga i časnoga ministra branitelja Freda Matića, ali i moje malenkosti jer ''postoji mogućnost'' da Ministarstvo branitelje i ne da preporuku za mojega oca.
Što da ti kažem, tata, jebi se jer je ovdje u Hrvatskoj na vlasti SDP i zato što nisi ubojica, kriminalac i teški lovaš. Izdrži još malo, nemoj mi krepati, obećavam ti da ću ti ispuniti posljednju želju, a to je da poljubiš grudu i i vidiš more u kojem si izgubio sina, izdrži, stari, da Karamarko dođe na vlast jer ti sada jebeni kurvini sinovi poručuju da si govno, nemaš para, a možda se u redovima HDZ-a nađe netko tko će imati sluha za čovjeka koji je cijeli život sanjao hrvatsku državu i toj državi dao dva sina, jednog koji je mitraljezom jurišao na tenkove i drugog koji perom utvrđuje dobivenu slobodu.
Oh, Borise Maruna, my Captain, my Captain, nismo znali kamo dolazimo i moramo kazati: ti kurvini sinovi, ti veseli kurvini sinovi, sjašite nam više s grbače. Pizda vam materina!
(Rex)
