DEMOCROACIA
Piše: Drago Pilsel
U ponedjeljak nije izašla moja kolumna ''Democroacia'' u Glasu Istre. U utorak sam nazvao redakciju i urednik u desku mi je rekao da je na kolegiju odlučeno da tijekom predizborne kampanje za lokalne izbore neće biti kolumni. Znao sam da ili mulja ili nije obavješten jer sam slutio, prema pričama i došaptavanjima iz firme, da je Albert Faggian u komi, da mu se novinska avantura ruši i raspada, da je Glas Istre propali projekt (Novi list još nekako ide, ali neće dugo pod ovom upravom a da ne sroza do kraja ugled i kvalitetu) i da je odlučio, kako mi je javio putem sms-a, spasiti što se spasiti može.
Mislim da je vrijedno prenijeti, od riječi do riječi, Faggianovu poruku jer je povjesni dokument, a ja ću skoro tu poruku izbrisati s telefona pa neka ostane negdje zabilježena: ''Drago, ukidamo gotovo sve honorarce. Jednostavno ih ne možemo plaćati. Pa onda ne želim da ikome ostajemo dužni. To je jedini razlog'' (na moje pitanje ''Možete li mi kazati zašto se ukida moja 18 godina stara kolumna? Pitao sam Borovečkog ali ne odgovara. Zahvaljujem. Drago Pilsel'').
Ja ću još odgovoriti ekipi iz Glasa Istre ali neću sada da ne pokvarim depresiju, koja bi me, ako zaista napišem što mislim i imam na srcu, mogla pretvoriti u zločinca. Upozorio sam kolege iz Novoga lista da se sprema masovno rezanje glava i morat ću, nažalost, o drami Novoga lista i Glasa Istre progovoriti na nekoliko mjesta: u tiskanim i elektroničkim medijima jer se meni, tako je to dragi Alberte Faggian, vjeruje a vama ne (zapravo, USKOK ne čačka po mojim stvarima već po vašima).
Jer ostaje spoznaja da Alberta Faggiana boli neka stvar za ono što ja i moje kolege predstavljamo, ta potjerao je također (zapravo, učinio je to glavni urednik Ranko Borovečki), dr. Frica i Šjoru Špiju, tako da je Glas Istre pravi fenomen: istarski list bez više ijednoga relevantnoga istarskoga krojitelja javnog mnijenja. Faggian i Borovečki, koji mu dođe kao neka metla, tjeraju iz lista autore od formata ali ja ih pitam hoće li im to pomoći da zaustave strmoglav pad tiraže koji se sada oko ili ispod 10 tisuća primjeraka?
Ipak, javio mi se jutros Borovečki i kaže da je dobio nalog da skreše masu honorara pa nekako preuzima krivicu. Ja mislim da je on zaista odgovoran za loše poslovanje lista jer ga loše uređuje, naime, nije tomu dorastao i to su mu kolegice i kolege od početka govorili iza leđa. Nego, možda pretjerujem, to je uvijek moguće. Možda je Faggian toliko oduševljen islamskim centrom u Rijeci da se je odlučio solidarizirati pa se osunetio (dao se obrezati), te ga stoga boli pišo.
Prihvaćam radost koju će ova vijest pobuditi kod Damira Kajina i ostalih istarskih tužnih pojava: kao nekakvu cijenu koju valja platiti da vidimo kako će ga Valter Flego spizditi (pardon my French), odnosno kako će se suziti, bude li se IDS opametio, prostor desničarskim i ostalim desesperadosima oko Kajina iako bi potonuće Glasa Istre mogla biti prilika da demokratske i antifašističke snage počnu stagnirati.
Da ne duljim, jer, kažem, biti će prilika da se posebno posvetim gospodinu Albertu Faggianu, ta, doktorirao sam na Robertu Ježiću i Ivi Sanaderu, pa imao bih neke korisne savjete za ovoga gorostasa istarske ekonomije, kulture i pisane riječi (neka, za početak, pokuša dobiti bosansku putovnicu budu li jednog dana i za njim pustili pse), prenosim kolumnu kojoj sam dao naslov ''Radujem se riječkoj džamiji'' a koju niste moglu pročitati u Glasu Istre.
Zahvaljujem, još jednom, Nenadu Marjanoviću (i Ptici), odnosno ekipi RegionalExpressa, što su dopustili da u tjednima kada kolumna Democroacia ne ide u Glasu Istre (jer je genijalni urednik Ranko Borovečki smatrao svojom vrhunskom mudrošću lišiti list od krupnoga sadržaja te kolumne objaviti samo jednom tjedno, i to simptomatično, što bliže rubrici koja donosi obavijesti o smrti naših sugrađana), ona osvane na ovome portalu, čime sam dao do znanja da računam na mogućnost da Faggian procijeni kako više ne može snositi nepodnošljivi teret onih 600 ustašica koliko mi je plaćao po tekstu.
Moja posljednja kolumna, nikad objavljena u Glasu Istre, imala je slijedeći podnaslov: ''Šteta što glavni riječki imam Hajrudin Mujkanović nije kazao da se novoj džamiji raduju i istarski muslimani a ja njima danas posvećujem ovu kolumnu nadajući se da će i oni kad tad imati adekvatnu zgradu i islamski centar. S minaretom i ezanom mujezina!'' Dok je tekst glasio ovako, uz dužno poštovanje Faggianovom bolnom pimpeku:
''U subotu 4. svibnja je bilo svečano u Rijeci jer nakon pedeset godina od prvih inicijativa, muslimani su dobili svoju bogomolju i Islamski centar na Gornjem Zametu u Rijeci. Građevina, čiji je autor idejnog rješenja poznati akademski kipar, pokojni Dušan Džamonja, a arhitekti Darko Vlahović i Branko Vučinović, očarava. Prekrasno je to zdanje, nekima sporno, jer ukupna vrijednost Islamskog centra iznosi oko 76 milijuna kuna. Uz donatore iz cijeloga svijeta koji su dali svoj doprinos i prilog ili milodar, glavni donator je država Katar, a izvođač radova je GP Krk (bravo boduli!).
Minaret visok 23 metra (kojeg su devedesetih SDP-ovci Slavka Linića željeli maksimalno smanjiti, po mogućnosti i potpuno izbaciti) i džamija, pravilna ili razvedena kugla, ovisi s koje strane se gleda ali uvijek fascinantna, smješteni su na platou popločenim kamenom travertinom, a ispod platoa nalaze se dvije etaže, gotovo skrivene ogradom od kamena u žičanim okvirima, gdje se nalazi kongresni centar, restoran, soba za razgovore, učionice za vjeronauk, stanovi za vjerske službenike, gostinske sob, igraonica za djecu i garaža. Kako su molitveni prostori odvojeni, muškarci su smješteni u prizemlju džamije, a za žene je predviđen prostor na otvorenoj galeriji. Građevina ima šest kupola, koje zbog svojih nepravilnosti stvaraju polumjesece, izuzetno efektne i izvana i iznutra, kako danju tako i noću. Džamija je ''obučena'' u nekoliko tisuća komada inoksa obogaćenim titanom, a okružena prozirnom staklenom ogradom. S platoa na kojem je jedna od tri fontana puca pogled na Kvarner.
'Vjerujem da će naš Islamski centar Rijeka biti mjesto molitve i okupljanja deset tisuća građana islamske vjeroispovijesti u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji zbog svoje iznimne arhitektonske, građevinske i kulturne vrijednosti te biti na ponos ne samo muslimanima, nego i svim Riječanima', rekao je Hajrudin Mujkanović, glavni riječki imam. Šteta što Mujkanović nije kazao da se džamiji raduju i istarski muslimani a ja njima danas posvećujem ovu kolumnu nadajući se da će i oni kad tad imati adekvatnu zgradu i islamski centar. S minaretom i ezanom mujezina!
Hajrudin Mujkanović istaknuo je da je Rijeka grad multikulturalnosti, dijaloga, suživota i tolerancije. 'Sretan sam što imamo prostor da sve te vrijednosti koje Grad Rijeka baštini razmjenjujemo kroz naša zajednička druženja u sklopu različitih vjerskih, kulturnih, obrazovnih i drugih manifestacija', rekao je glavni riječki imam. On, kao i Budimir Ekrem, predsjednik Medžlisa Islamske zajednice Rijeka, zahvalili su se svima koji su ovih godina strpljivo, uporno i s puno ljubavi i entuzijazma radili na ovom projektu te su poručili da su vrata Islamskog centra otvorena za sve ljude, ne samo za Bošnjake, Albance, Rome, Arape i Turke (danas u Rijeci živi četvrta generacija muslimana, koji su ponosni na svoj grad i na svoje porijeklo), a koji s velikom radošću slave otvaranje Centra. Hvala. Doći ću vam u goste i na molitvu!
'Ponosan sam što smo nakon duljeg niza godina uspjeli razriješiti sve probleme kojih je bilo i zajedno pronašli rješenje kojim smo, mislim, svi zadovoljni. Islamski centar predstavlja prekrasnu skulpturu, s namjenom koja se izuzetno dobro uklapa u ono što Rijeka jest - otvoreni europski grad koji svoj identitet gradi na pružanju jednakih mogućnosti svim svojim građanima', rekao je riječki gradonačelnik Vojko Obersnel. I, naravno, iskrivio istinu. Jer sam ja, imam sačuvani taj tekst, u nedjelju 17. svibnja 1998., u okviru kolumne koju upravo čitate a koju sam tada pisao za Novi list, polemizirao sa riječkim vlastima koje su davale prostor šovinistima koji su tada govorili i pisali (u ''Vjesniku'' na primjer) da muslimani 'prljaju i mijenjaju povijest i običaje' odnosno da 'europsko tlo na kojem se usadi džamija prestaje biti europsko, pa makar bila riječ o veličini teniskoga igrališta, jer minaret objavljuje da je iza tog tla Europa iskorijenjena', pa su Linić i drugovi forsirali diskurs o džamiji koja se 'mora i može prilagoditi mediteranskoj arhitekturi'.
SDP-u treba priznati da su, nakon narodnog veselja i poza od subote, muslimanima djelomice začepili usta a nacionalistima dali za pravo jer se mujezinov poziv na molitvu u Rijeci neće čuti: sačuvaj Bože da bi zvonik 'bio potučen' od minareta! Svejedno, unatoč SDP-ovskoj i ostaloj farizejštini u Rijeci, ja se od srca radujem riječkoj džamiji i čestitam braći muslimanima jer muslimani i kršćani moraju surađivati u cilju mira i pravde, slobode i prosperiteta, dijaloga i poštovanja. Divim se zdanju ali još više njihovoj religioznosti i vjernosti molitvi. Zato, poštovane muslimanke i muslimani, neka je mir s vama: kao kršćanin od srca velim - Allah je živi i vječni, on je svevišnji, veličanstveni i hvala vam što Ga nazivate s najlijepšim imenima koja je ljudski jezik stvorio.'' (Kraj neobjavljene kolumne).
Allah imanet, gospodo iz Glasa Istre. Platite mi ono što mi još dugujete (a honorari kasne po četriri i više mjeseci) i možda vam dođem na sprovod. Nisu vam rekli? U slobodnom ste padu. Javite se prije nego tresnete. Jer hrvatsko iskustvo uči, na žalost, da se nitko previše ne sekira i ne osvrće nad ovdašnjim novinarskim leševima.
(KRAJ)
