Jad i bijeda ponosnog nam istarskog goveda na Fineri

SRAMOTA KOJA TRAJE VEĆ GODINAMA

Ploveći barkom prekrasnim medulinskim arhipelagom, uživajući u pogledu, odlučili smo svratiti na jedan od otočića ne bi li od poslijepodneva ukrali pokoji sat za bućnuti se u more. S obzirom da je otok Ceja bio krcat unatoč kraju sezone, zaputili smo se do Finere gdje smo i ranije u prolazu viđali krave. Ovoga puta, imali smo napokon prilike pogledati te prekrasne životinje izbliza. Naime, radi se o uglavnom bijelom istarskom govedu, tipičnom za ovo podneblje. Još iz barke, dok smo se pokušavali usidriti, primjetili smo da su krave neobično i pretjerano mršave, gotovo da im kosti probijaju kožu. One su se za to vrijeme spustile u more, dozivajući prema našoj barci, misleći valjda kako to njima dolaze hrana i voda. To je bila prva čudna stvar jer za tolike krave, njih 20-ak, pomislili smo ne bi bilo moguće dopremiti dovoljnu količinu hrane u sasvim maloj barci. Krave uvidjevši da mi ne dovozimo ni hranu, a niti vodu, razočarano su se vratile na obalu njuškajući prazne kade u kojima bi trebala stajati voda.

Priželjkivani ugođaj boravka na otočiću je splasnuo, međutim ponukani groznim stanjem očito maltretiranog istarskog goveda, odlučili smo pričekati trenutak kada će taj netko napokon dopremiti hranu i vodu. Sažalivši se nad gladnim ali ponosnim boškarinom i nekim hrabrijim kravicama koje su nam prilazile sasvim blizu, dali smo im jedino što smo od hrane imali, tek dvije jabuke koje su doslovno nestale u njihovim ustima. Bilo je tu i sasvim malih telčića koji su od svojih mama pokušavali dobiti nešto mlijeka, ali uzalud. Ipak, najviše nas je pogodio prizor vidno izgladnjele krave koja je uglavnom ležala, sklupčana na suncem spaljenoj travi za razliku od ostalih koje su stajale na obali gledajući prema moru, čekajući hranu i vodu. I mi smo postajali sve nestrpljiviji, također čekajući da stigne toliko željeni obrok, međutim vrijeme je prolazilo, a sunce je polako smanjilo svoj žar. Poželjeli smo da padne kiša i sama napuni kade, te da na otoku izraste zelena trava koju bi tužna družina mogla i pojesti, međutim ništa od toga nije se dogodilo. Približavala se večer, a mi smo se lagano spremali za polazak jer nismo željeli da nas uhvati noć. Svejedno, polazak smo odgađali ne bi li možda ipak dočekali vlasnika tih bijednih stvorenja s velikim dobroćudnim očima koje su nas i dalje molećivo promatrale. Naše strepnje da će onaj kojega očekujemo doći sa sasvim malom barkom su se ostvarile. I ne samo da je barka bila mala, već je na njoj stigla samo voda, bez mrvice hrane. Dok je djed spajao cjev na kadu, dječak koji je stigao s njim, vodenim je pištoljem gađao krave i boškarine dodatno ih ponižavajući u svoj njihovoj bijedi. Kad se kada počela puniti, dječak nije dozvoljavao govedima da se približe kadi, te je nastala prava pomutnja. Umjesto da piju, dobivale su mlazeve slane vode po nosu i očima. Nismo mogli vjerovati, te smo upitali dječaka zašto to radi u nadi da će prestati. Htjeli smo razgovarati s djedom koji nas je cijelo vrijeme ignorirao ali smo odustali vidjevši da njemu ne padaju na pamet nikakvi razgovori. Pitali smo dječaka zašto nisu doveli hranu za kravice. «Imaju tu travu, neka jedu», rekao nam je, a mi smo ostali tupo zureći u sasvim sprženu travu. Saznali smo, nadajući se da je barem to istina, da krave dobivaju sijeno ujutro, međutim, ostaje nerazjašnjeno kako se najedu od količine koja stane u tu malu barku. Prema svim našim saznanjima, to je nemoguće.

Dok smo odlazili, kružeći barkom oko otoka, primjetili smo nešto, što je nekada možda bila nadstrešnica, a sada su samo kolci koji čine nekavu malu strukturu, gdje ne vjerujem da bi stalo ni pola tih krava. Nadstrešnice dakle nije bilo što bi značilo da te krave, toliko omalovažavano i maltretirano ali ponosno istarsko govedo po cijele dane stoji na suncu koje nemilosrdno prži. Kladim se da hranu pojedu u tren oka, a voda ako i ostane, vjerojatno je pred ključanjem. Zašto te krave borave na otoku, od dječaka nismo uspjeli saznati ali smo se po povratku raspitali u udruzi Zelena Istra gdje su nam rekli kako su još pred dvije godine uputili vetereinarsku inspekciju na tada čak dva otoka gdje su boravile krave, Fineru i Bodulaš, a koji zanimljivo uopće nisu u vlasništvu Emilija Lorencina, čovjeka koji tamo drži krave. Inspekcija je na naše iznenađenje utvrdila da nema znakova maltretiranja krava, te da na otoku jedino nedostaje nadstrešnica. Mi neznamo kakvo je tada bilo stanje tih kravica, međutim, mi smo primjetili da su krave pretjerano mršave, čak izgladnjele i da nemaju dovoljno vode, a ni sklonište. Ako to nisu znakovi maltretiranja, onda neznamo koji jesu. Nadamo se da će Općina Medulin reagirati zbog uzurpacije zemljišta, te da će veterinarska inspekcija, na čelu s Lovorkom Tomičić, glavnom inspektoricom, naći svrsishodno obići Fineru i drago nam istasko govedo. (Članak o istoj temi je objavljen i na stranicama Zelene Istre 2006. godine, link: http://www.zelena-istra.hr/modules.php?name=News&file=article&sid=177) (D.F.)

Fotografije vezane uz članak

Komentari na članak

1. lana: 06/09/08 u 12:42h ·

   ovo je sramota za sve nas, baš nas sve skupa može biti sramota da nam se ovo već godinama događa pred našim očima i da nitko ništa nije poduzeo...

2. Burle: 06/09/08 u 13:47h ·

   Samo nekoliko ispravaka netocnih navoda: U Medulinskom zaljevu ne postoji premanturski arhipelag, već se ti otoci u zaljevu nazivaju Medulinskim arhipelagom. Medulin službeno nije grad, već upravno središte općine. Također općina Medulin nema nikakvu ingerenciju nad otokom Finera, koji je u državnom vlasništvu. Bodulaš je većim dijelom u privatnom vlasništvu. Bez obzira na ovu malu neinformiranost autora članka, drago mi je da se javno piše o nedovoljnoj brizi Emilija Lorencina o njegovim kravama koje već desetljećima drži na tim otocima. S druge strane, sjor Emilio je posljednji vlasnik krava u Medulinu i brine se o njima onoliko koliko smatra da je dovoljno i na onaj način na koji su ga naučili njegovi stari. Meni se čini da čovjeku treba pomoći. Objasniti mu da su se vremena promijenila, ali ponuditi i konkretnu pomoć u prijevozu hrane i vode, izgradnji pojila i nadstrešnice, kako bi tradicija ispaše stoke na otocima i poluotocima Medulinskog zaljeva ostala što duže živa. Također trebalo bi se dogovoriti sa državom, te na neki način da Općina preuzme kontrolu nad Finerom, otok pošumiti, te sagraditi malo mulo na zapadnoj obali, kako bi se atraktivne kamene i šljunčane plaže stavile na raspolaganje turistima južne istre, poput otoka Cela, Bodulaša i Levana.

Stranica 1 od 1