Život u radu, ljubavi i molitvi

TEŽAKI I TEŽAKINJE Z PRAPUTNJAKA
Onda kad se težak i čoban pod teškim teretom morao odmoriti našao je u prirodi kamen, dva, podmetnuo još dva i još par i nastaje počivalo - mjesto gdje se odmara od teškog rada, tjelesnog napora, bremena! Mjesto je to gdje se zatim povede razgovor među prijateljima, možda zapjeva, rodi poneka ljubav, izmoli krunica, osvježi vodom, a onda se krene dalje. Naši stari nisu stvarali ni gradili s namjerom da ostave traga u vremenu i prostoru ili traga za neke buduće generacije. Nasuprot tome, počivala nastaju na putevima teškog fizičkog rada - u planinskim predjelima, uz vrtove i sjenokoše. Također, na putu u Bakar gdje se prodavalo vino, mlijeko, maslo, drva, pa čak i pepeo, a nosila se i roba prati na bakarske izvore, na stara perila.  Počivala, a s druge strane prezidi, gromače, suhozidi, studenci, progoni, planinske ceste i stari frankopanski putevi simboliziraju vjekovan ljudski hod reducirano izražen kroz samo dvije riječi rad i odmor. Te dvije riječi možemo promatrati kao suprotnost, kao odnos napetosti ili težnje da jedno ukine drugo, no te dvije riječi ustvari su lice i naličje iste kovanice koju zovemo - život. Počivala su stari, gotovo zaboravljeni materijalni dokazi života naših predaka, isključivo težaka i čobana. Častan je to dio naše prošlosti o kojem nema mnogo pisanih tragova jer je to dio nekadašnje svakodnevice, a ne velikih povijesnih zbivanja ili događaja. No ipak taj rad, a zatim i odmor, u planinama i vinogradima održao je ovaj vrijedan i hrabar primorski hrvatski puk na životu kroz vjekove.
Ovdje se ne radi o pisanju povijesti, već o nastojanju da se otme zaboravu dio zavičajne prošlosti izražen kroz težak fizički rad starih Primoraca. No, važno je uočiti da je taj detalj iz prošlosti ustvari omogućio značajnija pojedinačna i kolektivna djelovanja, a koja mi danas nazivamo imenom – povijest. Dakle, u temelju naše lokalne i nacionalne povijesti nalazi se upravo rad naših starih, a tu spoznaju simboliziraju počivala, mjesta predaha i skupljanja novih snaga za daljnje napore.
Povijesna metodologija potrebna je za ocrtavanje općeg društveno-političkog tijeka i razvoja neke zajednice, no ovdje se želi pokazati najdublje osjećaje štovanja i ljubavi za ljude, zavičaj i rodno mjesto jer „mi smo tu doma, va namin su sinjani naši stari“ i zato se ne smije zaboraviti težak njihov rad koji je omogućio opstanak naše zajednice do današnjih dana. Spomen je to u biti životu, doduše negdašnjem, ali život rađa život i ondašnji život rodio je naš današnji život. Zato neka se ne pozabi.
Stvorili su naši stari studence, šterne, ali i monumentalno djelo ljudskih ruku Takala i sve je to stvoreno iz rada ljudskih ruku, iz potrebe, iz života, iz opstanka. Tako, Takala, te velebne prezide, moramo početi promatrati kao naše primorske piramide, a onda Počivala kao naše rimske fontane. Oni su odraz u našem vremenu koji svjedoči život minulih stoljeća, a budemo li mi cijenili i znali što predstavlja taj sivi ispucani kamen lakše ćemo podnositi nevolje našeg života jer ćemo znati da je naše sidro ukotvljeno u kamen i da brod naših života niti jedna nevolja neće moći izbaciti iz ovih primorskih luka. Stoga, u svoju svijest potrebno je utisnuti svaku žuljevitu ruku koja je uzela taj kamen da podigne prezide, suhozide, gromače, počivala, studence; utisnuti sjećanje na svaki nježni dodir težakinje-matere i njene žuljevite ruke koja mukotrpno radi, ali je i sposobna da nježno obriše dječju suzu, pogladi.
A mi, koji smo prihvatili civilizaciju sa svim njenim prednostima, moramo razviti i racionalni i sentimentalni odnos prema stvaralačkom radu ljudi našega kraja. Racionalni zato da shvatimo kako je naš današnji život izdanak nekadašnjeg života obilježenog teškim fizičkim radom, a naš sentimentalni odnos mora se izgraditi na ponosu što smo dio te tradicije i senzibilitetu za tuđi napor čije plodove još i danas  uživamo.
Vrijeme ne možemo zaustaviti, ni vratiti, niti je to potrebno, ali budućim generacijama možemo ostaviti zapis o počivalima, autentičnim simbolima prošlog vremena koji pričaju jednu tešku, ali još uvijek toplu ljudsku priču. Ta priča govori o svakodnevici starih Primoraca koji su se velikim trudom održali na životu i svojom jednostavnom,  proizašlom iz potreba života i usklađenom s prirodom graditeljskom aktivnošću oplemenili naš okoliš.  Vrijeme je da sada počivala zaštitimo, ukažemo na njihovu simboličku prenesenu vrijednost i značenje jer će ih  inače rastočiti kiše i bure.
Počivala – starijima da se prisjete, mladima da nauče, a nama da ne zaboravimo život kroz rad, ljubav i molitvu  naših starih. (Ajvaz Jadranka)

Komentari na članak

1. U ovom trenutku nema aktivnih komentara na ovaj članak...