KOLUMNA PLAVE RIBE
Zapeo mi je za oko ovih dana članak o prevoditeljici koja nije bila baš rječita i stručna. Čitajući članak i gledajući prilog baš sam bila zadovoljna i odvratno sretna i puna nade. Pitate se jesam li normalna? Svima nam se u životu desila nepravda i uzeto nam je nešto što je trebalo biti naše. Meni se to desilo većinom kada sam tražila posao. Dobio bi ga neko podobniji, a ne stručniji. Vjerujem da je to slučaj i u ovoj priči s početka teksta. Sigurna sam da je dotična „prevoditeljica“ bila podobna jer stručna očito nije. Zašto sam sretna? Likovi iz mog „slučaja“, a vjerujem i nekog vašeg doživjeti će sličan epilog;  samo je pitanje vremena. Da li sam ja sada zločesta plavuša? Nisam i nikada neću biti jer je toliko nepravde načinjeno sposobnim, dobrim i vrijednim ljudima kao što sam ja tako da malo likovanja nije na odmet.
Kako si pored crnila nezaposlenosti ili rada posla kojeg ne voliš život učiniti boljim? Ima malo plavih trikova koje si same morate smisliti. Jedna djelatnica koju poznajem i za koju znam kako je dobila posao; a nije normalnim putem i vrijeđa zdravi intelekt i obrazovanje, hoda gradom uzdignute glave i s petama u kojima nema pojma hodati. Nabada li ga nabada. Samo sam se osmjehnula i sa znanjem da ja kada obučem cipele na pete hodam kao kraljica. Nije mi trebalo više jer znam da imam puno više!
Tako vam je to žene moje, one hodaju a mi mislimo da smo manje vrijedne ali to nikako nije istina. Svaka osoba dobije svojih pet minuta i pitanje je kako će ih iskoristiti, a što je još bolje znamo kako se hoda i kada hodamo onda je to sa stilom vrijedno i dostojanstveno, te nadasve sposobno. Svi oni „preko veze“ dobit će svoju „sposobnu prevoditeljicu“, pokajati se zdušno, a onda će doći red na nas obične plavuše i one koje to nisu, a sposobne sigurno jesu.