GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Ima ljudi kojima je život igra. Na primjer Miroslav Ćiro Blažević. Nikad odrasli čovjek, zabavan kao što djeca znaju biti, na trenutke briljantan, kao što to djeca znaju biti. Nekad skijaš pa nogometaš i na kraju potpuno beznačajan nogometni trener. Ali na trenutke briljantno uspješan kao što to djeca znaju biti. Drugi su probali, ali on je stvarno nakon četvrt stoljeća donio naslov nogometnog prvaka Jugoslavije u Zagreb i bio treći u Francuskoj s reprezentacijom Hrvatske. U međuvremenu nije poput Ivića ili Miljanića trenirao svjetske klubove. Podli bogataši puni para nisu htjeli uložiti lovu u čovjeka koji bi možda veliki Real pretvorio u još veličanstveniji klub no što jest, ali bi ga, moguće je, pretvorio i u neki od trećerazrednih iz švicarske lige. Kao što to djeca znaju napraviti. Jer njima je sve igra. Real ili Xamax, to je njima isto.
Ali Ćiro nije dijete, barem se tako čini. Star je osamdeset godina. On je lik koji je beskrupulozno manipulirao stvarnošću da bi njemu bilo dobro. Baš kao što to djeca rade. Kada je popušio naslov u Zagrebu slijedeće godine i bio smijenjen, prodao je priču da su ga otfikarili kao hrvatskog nacionalista. Ubrzo se guzio oko najboljeg kluba ovog dijela Europe, Crvene Zvezde. Čak se pričalo da je uplatio slavni zajam za Srbiju i Miloševića. Nažalost po njega, nije postao trener velikog kluba u kojem su igrali i mnogi Hrvati. Dragan Džajić reče da se pričalo o tome ali nikad ozbiljno.
Devedesetih, evo ga među Hrvatinama. Tuđmanov prijatelj, HDZ-ov aktivist. Kojekakvi pjevači i plesači, glumci i sportaši vjerno su služili režimu koji je naokolo prozivao zbog antihrvatstva. Nikad im nije bilo kraja. Mali pohlepni bukači. Za to nagrađeni funkcijama i naravno, novcem. A onda je sve što postoji zagadio otrov nacionalizma. Tako je počeo i rat. Uspaljeni Hrvatine, Srbende i Talibani zakuhali su lošu juhu zbog koje su neki ljudi ostali bez glave. Da neki, mnogi. A koliko ih je ostalo zauvijek psihički oštećeno neću ni pričati. Dvadeset godina kasnije, evo ga kao prijatelja Milorada Dodika koji bi bio spreman trenirati reprezentaciju Republike Srpske za, lovu naravno. Ali evo i takozvanih branitelja. Moj je pokojni otac bio časnik hrvatske vojske koji nikada nije ucjenjivao državu za koju se borio, bavio politikom i pizdio i nešto zahtijevao. Kad je rat završio, vratio se svome poslu. Nastala je sveopća svađa. Da sram ga bilo izdajnika, a on njima da ih nabije na ono i dsz. Usput Ćiro je i brigadir HV-a. Svaka čast. Hrabar ratnik.
Ali dečkima je sve to bilo igra. Onda baš kao i sada. Glavno da je njima dobro. Glavno da su se naplatili na račun svog ispravnog ideološkog i vjerskog puta. Ah, znamo kakva su djeca. Dok ne odrastu i ne shvate da postoje i drugi oko njih, to je borba. Govorimo o djeci. Bitno je samo jedno. Ćiro nije dijete. On je jedan od onih kojeg roditelji nisu uspjeli naučiti da ima i drugih oko njega. Zato nikada nije uspio uočiti razliku između dobra i zla.
