Interes kapitala diktira odnose Hrvatske i Italije

Piše: Ernie Gigante Dešković 

Nakon nedavnih izjava predsjednika Mesića i predsjednika Napolitana na površinu su isplivali nikada posve riješeni problemi i različiti pogledi na povijest sukobili su se. Većina je s čuđenjem promatrala polemiku, a "nacionalno osvješteniji" s obje strane govorili su: "Rekao sam vam da ćemo imati problema s njima".

BROJNE ISTARSKE ISTINE

Postoji najmanje pet, šest istarskih "istina" od 1918. pa gotovo do kraja pedesetih godina. Svaka etnička skupina ima svoju. Hrvatska i slovenska uglavnom su usuglašene oko potenciranja fašističkih zločina i prešućivanje i omalovažavanjem ili ako se to ne pokaže mogućim opravdavanjem i revitaliziranjem poslijeratnih zločina nad (uglavnom) talijanskim stanovništvom zanemarujući komunističku klasnu borbu (što je otjeralo gotovo cjelokupnu istarsku i riječku građansku klasu koju su uglavnom činili Talijani) i jasne teritorijalne aspiracije koje je imala Titova Jugoslavija što nije imalo suviše veze sa idejom oslobađanja od fašizma, koji nije sinonim za Italiju ili Talijane.

Talijanska strana nije ništa manje jednostrana. Ona uglavnom zaboravlja uzročno-posljedični tok i svoje aspiracije koje su bile daleko pogubnije od Jugoslavenskih, ponajviše za samo Italiju. Postoje također državne ili službene hrvatske, slovenske i talijanske verzije događaja koje su uvijek usuglašene s dnevnim državnim interesima. Prve dvije polažu neotuđivo pravo na istarske prostore koji ima danas pripadaju, a potonja uvijek nekako daje do znanja da ne želi mijenjati postojeće granice, ali da su Istra i Rijeka talijanski teritoriji koje je izgubila jedino zbog poraza u ratu i koje talijanski antifašisti i komunisti nisu htjeli/znali zadržati u okrilju Italije.
Postoji i (nazovimo je) istrijanska istina koja govori da su za sva zla krivi nacionalisti sa svih strana koji nisu imali sluha za istarsku realnost, točnije multikulturalnost i multietničnost. Ona je nekako najbliža istini iako je nedostatna jer zanemaruje da su Talijani i Slaveni (Hrvati i Slovenci) u Istri živjeli u dvama odvojenim svjetovima i nisu imali suviše kontakata.

KAPITAL ZASJENJUJE DRŽAVNI PONOS

Državni interesi se sukobljavaju po pitanju povrata imovine i prava na kupnju nekretnina. Ovdje dolazimo do shvaćanja da je interes kapitala i moći sveprisutan, a da je sve ostalo buka koja se širi s ciljem da se ostvare željeni interesi. Hrvatska i Italija geopolitički, povijesno, gospodarski i interesno slijepljenje su jedna uz drugu puno više no što bi to htjeli oni Talijani kojima su svi Slaveni primitivci i divljaci, ili oni Hrvati kojima su svi Talijani prepotentni sumnjivci koji samo čekaju trenutak da ukradu pokoji dio hrvatske obale. Izravna ulaganja talijanskih tvrtki u Hrvatsku prelaze 1,2 milijarde eura. Talijanske banke iliti UniCredito i Intesa holding drže gotovo polovicu hrvatskog bankarskog sustava i pola nacionalne štednje: PBZ, Zagrebačka banka, Zagrebački invest koji se bavi upravljanjem fondovima, Zagrebačke nekretnine, tri Allianz Zagreba koji se bave osiguranjem, upravljanjem obveznim mirovinskim fondovima i dobrovoljnim mirovinskim fondovima, itd. Čvrsto na prvomu mjestu najvažniji uvoznik za Hrvatsku je Italija s prometom od 3 milijarde eura samo tokom 2006. godine.

Od sveukupnog (!) hrvatskog vanjskog duga na talijanske subjekte (banke i firme) otpada oko 35%. Ovi podatci dostupni su na stranicama HNB, HGK i navedenih banaka. Nije ovdje riječ o porobljavanju ili okupaciji, već su u pitanju samo kapitalistički zakoni koji (svidjelo se to nekom ili ne) danas vladaju svijetom i u kojima se i dobar dio hrvatskih državljana izuzetno snašao. Kapital ima nacionalni predznak (Irak je sasvim sigurno danas najjasniji pokazatelj toga), ali njime se znaju osladiti i oni izvan jedne nacionalne skupine. Pitanje je koliko je takvo što sukladno javnom interesu iliti interesu većine, tko predstavlja taj interes i da li takvo što uopće postoji ili se sve svodi na egoistične želje pojedinaca što u pravilu krupni kapital koristi na način da osigura radnicima minimum i drži ih u strahu od gubitka tog minimuma čime stvara od njih suvremene robove.
Da li su takvi zakoni vječni? Naravno da nisu, ali u ovome trenu su ovdje i diktiraju pravila igre i nije mudro praviti se da tome nije tako. Potrebno je uvidjeti da kapital koji određuje hrvatsko-talijanske odnose vrlo lako može zasjeniti državni ponos (ako takvo što uopće postoji) ili povijesnu istinu (ne zaboravljajući da je i povijest dio društva i podložna silnicama moći unutar njega). Tek tada ona masa koja se tako lako povodi i dade manipulirati "hrabrim izjavama svojih predstavnika" možda će dvaput razmisliti i upitati "tko tu koga vuče za nos"?
C 2005. | Regional |

Komentari na članak

1. U ovom trenutku nema aktivnih komentara na ovaj članak...