IN MEMORIAM -Dušan Šmitran 1935-2007

PULA SE OPROSTILA OD SLIKARA DUŠANA ŠMITRANA

Jučer je u MMC-u Luka održana komemoracija kojom su uoči posljednjeg ispraćaja Dušana Šmitrana, članovi HDLU Istre i mnoštvo prisutnih prijatelja odali počast ovom poznatom slikaru i dobrotvoru koji je 22. prosinca poginuo u prometnoj nesreći na autocesti Rijeka – Zagreb pred tunelom Hrasten. Šmitan se prilikom teške saobraćajne nesreće vraćao iz Banja Luke gdje je, nakon Prijedora, Bosanske Gradiške i Doboja, izlagao svoje radove kojima je iznova povezao zavičajnu Kozaru i Istru u kojoj je živio četrdeset godina. Dušan Šmitran rođen je 1935. godine kraj Bosanske Gradiške, u Sovijaku, selu čiji su svi žitelji po ofenzivi na Kozaru odvedeni u logore. Sedmogodišnji je Šmitran ubrzo ostao bez oba roditelja, a u dječjem je logoru Jastrebarsko ostao do kasne jeseni 1942. godine kada ga je odande izbavila strina. Rodnu Kozaru slikar je nerijetko evocirao na platnu, a ispovijed najteže epizode njegove životne drame pronašla je mjesto u romanu slovenskog kipara i književnika Tone Svetine »Vučići Kozare« i u knjizi Dragoja Lukića »Rat i djeca Kozare«. Likovnošću se Šmitran aktivno započeo baviti 1961. godine,  na što je dotadašnjeg profesionalnog vojnika potakao susret s akademskim slikarom Radomirom Antićem. Samostalno izlaže od 1974. godine, godinu kasnije postaje član riječkog HDLU-a, od 1988. godine HDLUP-a, a 1994. godine postaje članom HDLU-a Istre. Utemeljitelj je likovne radionice koja je u Galeriji Šmitran od 1986. do 1993. godine ostvarila brojne izložbe. Godine 1988. Šmitran je bio pokretač suradnje istarskih likovnjaka s njemačkom grupom umjetnika iz Langenfelda. Bio je organizatorom mnogobrojnih dobrotvornih izložbi, a za svog je četrdesetogodišnjeg likovnog djelovanja primio tri nagrade: Diplomu Ex tempore, 1974. godine u Piranu, Otkupnu nagradu Umjetničke galerije, 1976. U Banja Luci i Otkupnu nagradu Željezare Sisak, 1988. godine u Zagrebu. Svojom je dosljedno temperamentnom linijom, bogatom ekspresijom boja, tematskom razradom svoja dva zavičaja, iznošenjem intimnog sjećanja i posebice svojom pojavnošću, Šmitran uvelike obogatio istarsku likovnu scenu i zadužio Istru i Pulu, potvrdili su tijekom jučerašnje komemoracije slikarovi prijatelji. Bio je to slikar koji je život prije svega smatrao svetim, kako je jučer istakla pulska povjesničarka umjetnosti Gorka Ostojić Cvajner, to je dokazivao svojim likovnim izrazom, ali i humanošću, na što je ukazao Ante Mihovilović, inače neuropsihijatar i zagrebački student povijesti umjetnost koji od 2000. godine na svom imanju u Pomeru organizira izložbu »Salon pod hrastom« na kojoj je Šmitran redovno izlagao. Nakon pisma urednika Radio Pule Budimira Žižovića, a koje je pročitala pulska pročelnica za kulturu, Klara Udovičić, prisutni su počast preminulom sugrađaninu odali dugom šutnjom. (N.T.)

Fotografije vezane uz članak

Komentari na članak

1. silvano: 29/12/07 u 19:33h ·

   Smitran je bio veliki slikar-legenda. Nisam ga poznavao, ali ocito je da je bio ljudina. Silvano sa familijom.

2. milenko radivojac: 01/01/08 u 23:29h ·

   Beskrajno sam tuzan sto sam izgubio velikog prijatelja, a Muzej Kozare u Prijedoru kvalitetnog saradnika. Poslednje izlozbe naseg Dusana organizovali smo u Prijedoru, Gradisci, Doboju i Banja Luci. Te subote, druzili smo se poslednji put. Radovali se nekim novim susretima, u Puli, na Kozari. Govorio mi je da je uz put najsrecniji, kad hita jednom ili drugom zavicaju. Podjedanko je volio zemlju svog porijekla, i zemlju u kojoj je nasao porodicnu srecu. Zelio je da mi da do znanja da su izlozbe u Bosni i dio mene, kako on kaze autorske. Bio je neobicno raspolozen dok smo obavljali spediterske i carinske poslove. Poznanstvo sa novim ljudima ovih podrucja, Galicem, profesorom Gajicem, Cvijicem, brojnim ljubiteljima slikarstva dali su mu pravo da razmizlja o nekom ponovnom dolasku. )tisao je oko podne, javili se, i on, i Ecio Bonacic, i nesto kasnije vozac Nedeljko da je sve u redu. Gospodja Lucila ga je cekala. Nije stigao, taj put je bio put bez povratka. Ostavio nas je tuzne, ali i ponosne da smo ga poznavali. Bio je veliki covjek, harizmata, humanista. Kozara, Milenko i Boba ce ga se uvijek sjecati.

3. Edo: 14/01/08 u 00:21h ·

   Moj kum je bio jedan od najboljih ljudi koje sam poznavao. Pomogao mi je oko školovanja i općenito u životu. Bio mi je poput drugog oca... Svijet je izgubio jednog velikog humanistu jednog velikog šaljivđiju koji je svih razveseljavao svojim ukusnim humorom. Kume otišao si ali ćeš uvijek biti u našim srcima.

Stranica 1 od 1