GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Poznajem nekoliko ljudi u Puli koji su tu došli iz Srbije trbuhom za kruhom i zauvijek ostali. Govore hrvatsko-srpskom mješavinom ijekavice i ekavice. Ima ih više nego u nekim drugim krajevima. Vjerojatno je riječ o ljudima koji nemaju talenta za jezike, a i pomalo su komotni. Pretpostavljam da u Istri imaju manje problema zbog izgovora no drugdje. Ima još puno onih koji su zbog nacije ili jezika spremni biti agresivni. U dijelovima zemlje gdje je desnica moćna nije uputno zvučati odveć srpski. Da ne bi čovjek imao problema dobro je svladati hrvatski. Treba isto tako reći da moji poznanici u Puli ne obnašaju nikakve javne funkcije. Da se razumijemo. Jezik je oduvijek bio jedna od najbitnijih identifikacijskih oznaka nekog naroda i njegove države. Stoga je i logično da se u institucijama govori hrvatski uz zakonsko poštivanje nekih drugih manjinskih jezika. Problem nastaje kad hrvatski postaje jako važan kriterij hrvatstva i ljubavi prema domovini. Tada onaj koji miješa hrvatski i srpski postaje sumnjivo lice. Može on silno voljeti zemlju u kojoj je odlučio živjeti, no to mora dokazati i ispravnim govorom. Zanimljivo je da se koplja stalno lome oko srpskog. Za zemlju su nam zlatne medalje osvajali ljudi koji nisu dobro govorili jezik. No, ipak se nije dizala panika kao posljednjih dana oko Žikine dinastije koju kažu treba titlati na hrvatski . Nogometni fanatici obožavali su Eduarda i nikada nitko nije zatražio da ga se titla. A što tek s nekim sportskim herojima koji valjda zbog neobrazovanosti jedva sriču rečenice? Spomenut ću i Keruma. Nisam siguran da je ono što izgovara u Saboru književni hrvatski. (REX)
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
-45x45.JPG){kind=small}
Komentari na članak
nije ni Ivanišević bolji; na Zagreb Indoors nervira čitavu hrvatsku javnost (osim Dalmoše, naravno) sa "tija", "bija", "iljad"...