GASTRBAJTER 64
Piše: Gordan Stojić

Kada bi neki stranac 65 godina nakon završetka 2. Svjetskog rata stigao u Hrvatsku, šokirao bi se. Pomislio bi da je to najantifašističkija zemlja na svijetu. Na televiziji se vrte gomile partizanskih filmova, a u novinama memoari komunističkih vođa. No, sve je velika laž. Prije dvadeset godina mnogi su pomislili da dolazi zlatni kapitalizam, da će biti bogati direktori svojih poduzeća. Komunizam je postao crvena krpa. Mnogi su skrili partijske knjižice, nagrnuli u crkve i zaljubili se u Pavelića. Onda je došla pretvorbena pljačka, neki su se obogatili dok su drugi ratovali, potom ksenofobija i međunarodna izolacija i na kraju krah u režiji Ive Sanadera. I tada su ljudi napokon shvatili. U vrijeme komunizma svi su imali posao, socijalno, društvene stanove.  Naravno, bio je to i zaglupljujući autokratski režim, ali je davao kakvu-takvu egzistencijalnu sigurnost. Danas na ulici susrećem svoje kolege novinare, kvalitetne i vrijedne. Gledaju u pod i vidim da ih je stid. Bezrazložni stid poniženih ljudi koji su ostali bez posla. I neće ga ni dobiti. Jer je hrvatski sramotni kvazikapitalizam uveo modu  da medijskim prostorom caruju urednice dvanaestogodišnje pičkice, a novinare se lasom hvata ispred dječjih vrtića. Tako je i u svim drugim strukama. I zato se ljudi okreću prošlosti, komunizmu i partizanima. Ali smo zapravo svi skupa jadnici. Jer da vjerujemo u bolju budućnost prošlost nam ne bi trebala.  (REX)