PIŠE: PAVLE PAVLOVIĆ
Jučer na Makarskoj rivi, danas u bespućima Brača. Prije 24 sata stari me prijatelj Sretan Srzić uvjeravao kako Majski ( svibanjski) međunarodni skup turističkih novinara treba obnoviti nakon pola stoljeća stanke. Kaze mora se biti u trendu uzavrele globalizacije svijeta i ponovo na 52 kilometra makarske obale dovoditi prva turistička pera planeta.
Ideja pionira tih nekadašnjih okupljanja veselih predstavnika sedme sile je za podržati. Kad se samo sjetim koliko sam besanih noći i buđenja zora dočekao na tucepskim plazama. Uz zalo Hotela Jadran, kojeg su pedesetih godina pravili sužnji sa Golog otoka i zarobljeni njemački vojnici, gubitnici Drugog svjetskog rata. Bio sam ponosni sudionik susreta što su punili stupce svih velikih novina s raznih kontinenata i krojili minute najgledanijih TV stanica. Za malo love, ali uz puno truda makarskih meštara, na čelu s prijateljem Sretanom, ondašnja Jugoslavija dobijala je publicitet koji se “ne more platit…”
I onda kao i sada prolazilo se kroz mnoge bure i nevere. Eh, koliko sam samo žalio kolege iz bivše Čehoslovačke koje su ustreptalo osluškivale vijesti iz Praga onih sedamdesetih, kada ih je gazila moskovska čizma. Bas kao i danas, dok me prožima isti osjećaj solidarnosti, što se javio u vožnji s nekim ogromnim, čini se oklopnim, mercedesom sa registracijom UA. Ustvari, tek lani sam skužio sto je to UA, reklo mi Ukrajina, a ja sve mislio neki ujedinjeni arapski emirat… Hm, jadan čovjek morao je izbjeći iz velike daleke zemlje iz koje, posebno, vikendima očekujem ratna izvješća. Jer, statistika kazuje da sukobi obično počinju kada je puk najopušteniji. Prošli završetak tjedna smo preživjeli u napetom miru. Da li ćemo i slijedeci dok je onaj nepregledni konvoj ruskih kamiona na graničnoj brklji zemlje sto, bas kao i Jugoslavija nekada, postaje sve manja?!
Sjajni automobil lagano, preda mnom, plovi. Baš me zanima kuda putevi sudbine vode ratne prognanike kakav sam i sam bio. Umjesto da skrenem desno prema naprednom seoskom gazdinstvu Delica Glavica i Zilica Kosa, smještenom na impresivnoj uzvisici iznad mjestašca Splitska s koje uzbudljiv pogled puca na morska vrata grada pod Marjanom, nastavljam za UA pločicom. Priblizavamo se Bolu na Braču. Moćna krstarica, vladarica drumova, zaustavlja se na parkingu super luksuznog hotela. Otvaranje vrata i graciozni pokret duge,njegovane, preplanule noge. Potom se ukaza vitka plavuša, ljepotica iz ljubavnih serija malog ekrana. Žal za tužnom izbjegličkom sudbinom u mojoj tananoj dusi u trenu zamjeni bijes i oduševljenje prizorom izazovnog hoda ukrajinske Venere.
Tako sam se osjećao i devedesetih kada sam s bolom u srcu napetog, poslednjeg mirnodopskog odmora u bivšoj zajedničkoj zemlji pratio automobile sa registarskim pločicama VU. Žalio sam Vukovarce što su spas iz grada pakla potražili na usijanom jadranskom šljunku. Masnu, plodnu crnicu zamjenili su dosadnom pjesmom zrikavaca I mirnim jutarnjim cvrkutom ptica. U svakom tom teškom vremenu uvijek do maksimuma iskače ona uzrečica – nekom rat, a nekom brat. U smirivanju mog bijesa pomogao mi je poznati dalmatinski novinar, makaranin Vedran Ribarević. Odveo me tada u glanc novo apartmansko naselje “Afrodita” u Tucepima. Umjesto bezbrižnih turista dočekalo me je nekoliko stotina izgubljenih žena i djece. - E, ovo su ti prave žrtve rata! – prošaptao je. Ovog puta nisam u društvu kolege Vedrana Ribarevica, sam se moram boriti sa jos jednim osobnim razočarenjem, mojom nepromisljenom slabošću da se brzo solidaliziram sa mogućim žrtvama rata.
Valja meni ponovo tridesetak kilometara natrag, pa onda nadesno ka Delica Glavici i Zilica Kosi. Koji dan prije Makarske i Brača bio sam kod nekih jarana u hercegovačkom Konjicu da ih pitam ima li u ovoj zahuktaloj globalizaciji svijeta, što nam donosi neslučene demokratske i trgovinske slobode, još mjesta u tamošnjem Titovom atomskom skloništu. Izmedju gutljaja kruške od koje ujutro ne boli glava, uvjerava li su me da je sve odavno zauzeto. Kažu prvo idu članovi Predsjednistva BiH, njihove obitelji, pa onda posilni, posilnih. Dok sam se ja merakao uz šum valova sve se popunilo. Vođe nisu čekale, uvijek su bile ispred svojih naroda, svojih naivno poslušnih stada.
Dakle, sada mi nema druge nego pokušati se izboriti za jos neki preostali broj u jedinstvenoj spilji, pecini kojom se napredno seosko gazdinstvo hvali. Jest da je rupica u zemlji tijesna, ali je zato dugacka i još nedovoljno istražena. Što joj daje mogućnost izuzetnog atomskog skloništa. U širenju globalizacije svijeta aktivno su se ukljucili i na Delica Glavici i Zilica Kosi. Ne zanima ih više neprskano voće i povrće, čokoti vinograda, ni natura bez granica. Ako i ulovim koje mjesto paprenu cijenu skrivanja od čari globalne radijacije mogu platiti, što je u trendu svjetskih ekonomskih kretanja, kreditnim karticama ili bilo kojom valutom.
I neka mi netko kaže kako globalizacija svijeta nije donijela napredak na planetu. Pored Ukrajine, eto nam sada i kalifata, a i moguceg susreta, preko bojevih glava, Kine i Vijetnama. Globalni svijet posebno je zanimljiv vikendima. Zapamtite to i na vrijeme potrazite svoju spiljicu!
