Facebook žižula

LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Dobio sam ovih dana poruku preko Facebooka, što me je istovremeno vratila u Pulu i moje Sarajevo. Piše mi nepoznati bivši sugrađanin, što je sada na Novom Zelandu, da još ima pet para koje sam mu poklonio prije 20 godina. O tih pet para pričao sam, za posljednjeg ugodnog ispijanja biski, žižula, i prijateljima iz REX-a. Sjećam se da smo neumorno redali prazne čašice u jednom lokalu nadomak zidina drevne Arene. I danas se pitam da li smo tada bili u kondiciji ili je bilo nešto malo više vode u tim čarobnim pićima Istre, jer nitko nije popuštao uzaludnim pokušajima alkoholnih stupnjeva da zagospodare nasim razumom. 

Nego, hajm’o mi lijepo zaploviti u prosinac 1991. godine kada smo još glumili život kakav je bio u normalnom svijetu. Žurio sam na važan dogovor u moj stalni sarajevski lokal, kojem je u nazivu nedostajala samo još riječ - Istra.

Dakle, u  “Kvarneru” me već čekala osoba što mi je mjesecima dugovala nekoliko stotina ondašnjih tvrdih njemačkih maraka. Dogovor je bio da ćemo danas poravnati račune. Sjeo sam za sto spreman da primim “gutu”. Ispružim ruku, a dužnik se poče saginjati i tako dvadesetak puta. Svako podizanje značilo je puniji sto. Preda mnom se ukazivala brzorastuća hrpa vreća punih zveckavih kovanica.

- Rekao si da može i u našoj lovi. Evo je, ali, oprosti, u banci nisu imali krupnije novčanice.

Dug je bio isplaćen do zadnje pare u apoenima, tačnije kovanicama od po pet para! Svaka vrećica je imala plombu, a na ceduljicama, ovjerenim pečatom Službe društvenog knjigovodstva, stajala je vrijednost u dinarima.

Dok sam zapanjeno gledao na veličinu isplaćenog duga, u lokalu mrtva tišina. Na desetine stalnih gostiju, uglavnom novinara i takozvanih društveno-političkih radnika, od kojih nisi mogao živjeti od stalnog dobacivanja i zezanja, zabavili su se k’o fol svojim stvarima. U trenu sam znao da je igranka dogovorena na višem mjestu, da je sve isplanirano do posljednjeg detalja i da su upute date, čak, direktoru SDK-a, stalnom gostu ovog prostora…  S glasnim smjehom prvi je započeo  Ahmed  Mahmutović Nadoveza, legendarni konobar, zvijezda “Kvarnera”. Onda je puklo i od silnog zadirkivanja preostalo mi je samo da se poklopim ušima.

Ali, ne zadugo. Kad je bal nek’ je bal!  Zaredao sam rundama po kafani. Čini mi se da sam častio sve stolove. Poslije svake narudžbe tražio sam od Nadoveze da odmah naplati, jer valjalo mi je ići. Znojio se, huktao dok je, čini mi se, uz pomoć svog osoblja lokala, prebrojavao petoparce. Naravno, sve sam mangupski pažljivo nadgledao, jer znate kakvi su konobari. Nakon nekoliko sati naručivanja, ustvari ,više je to bilo prebrojavanja love koju sam davao, Nadoveza se predao.

 - Ako nemas krupnijih, mogu ja i u teku, pa kad drugi put dođeš – molećivo je predlagao, dok sam neumorno naručivao nove ture.

Napokon sam odustao. Osoblje “Kvarnera” počastio sam sa dvije, tri šake pune plehanih novčanica. Nisam siguran dali su ikada izbrojali bakšiš koji su dobili.  Noseći nekoliko preostalih vrećica petoparaca žurio sam na dogovor oko vođenja novogodišnjeg programa u nekada kultnom sarajevskom hotelu “Bristol”. Najbolji dočeci novih ljeta bili su upravo tu, a kraljevi prijeratnih odbrojavanja u ponoć kada se godine mijenjaju, bili su nezaboravnih “Sedam mladih” iz Beograda.  E, možete sada zamisliti kakva je onda bila, kako kažu, bezbjednosno-politička situacija kada su organizatori spali na moju malenkost. Istina vodio sam neki šou-program na SA 3, Trećem programu RTV BiH, koji su raja voljela. Hotelijeri su se nadali da će to privući goste.

Tih posljednjiih mjeseci ‘91. krvario je Vukovar. Vodile su se nama nejasne bitke po Slavoniji, prije toga oko Dubrovnika. Svečano su Zeničani dočekali jedinice bivše JNA koje su se povukle iz Slovenije. Vojnike i oficire prostodušni Bosanci darivali su vrućim hljebovima, pitama, rakijom. Ludnica je bila potpuna..Strah i smrt lebdjeli su u zraku, samo je bilo pitanje tko će prvi da opali. Nadali smo se da takvih budala među Srbima, Hrvatima i Muslimanima, u ondašnjoj BiH, nema.Da ne može komšija na komšiju…

Samo desetak časova prije posljednjeg mirnodopskog dočeka nove 1992. bio sam, po tko zna koji put, u koloni mirotvoraca što je, ne samo, po ulicama Sarajeva zazivala razum i stoljetnu bosansku toleranciju.

I novogodišnja fešta je krenula. Nismo se smirivali puna tri dana i tri noći. Ljudi su bili čudno veseli, prije bih rekao, otkačeni do krajnosti. Kao da su  se opraštali od nečega, kao da su prkosili stvarnosti koja ih je čekala nakon otrežnjenja i pijenja rasola. Koji minut poslije ponoći koja će umjesto sretne, donijeti kobnu 1992. godinu započeo sam sa dijeljenjem specijalnih čestitki. U svakoj je bilo onih pet para. Ljudi su znatiželjno otvarali koverte i onda se dugo smijali poklonu.

Dvadeset godina poslije doznao sam da darovi nisu bili pogrešni i da je mnogima upravo tih pet para jedini trag života koji su nekada imali u zemlji udaljenoj tridesetak tisuća kilometara od njihovih novih domova. (REX)

..