STRUGALICA         
Piše : Damir Strugar
Iako se novinarskim zanatom bavim već više od tri desetljeća i sve do danas, nikako za sebe ne mogu reći da sam novinar modernog doba. Ja sam zapravo zadnja generacija pisaćih mašina, nekadašnjih popularnih "Unisovih" portablica.Rijetki će se zvuka pisaćih mašina još uvijek sjećati, jer danas je doba kompjutera i interneta. Danas novinari sjede za računalima i surfaju po virtualnom svijetu, dok je moja generacija uglavnom bila na terenu. Po ulicama, u kafićima, za šankovima, na koncertima. I na putu i na selu.Uvijek na terenu - nikad u redakciji! Kada sam radio prije skoro tridesetak ljeta u "Vjesnikovoj press agenciji" nikada na posao nisam dolazio prije 11 sati. Bio sam uvijek u akciji, na novinarskom zadatku. U redakciji bih samo napisao tekst i za novom temom odmah krenuo dalje. No, ta su vremena daleko iza nas iliti "tempi pasatti", kako je to pametno zaključila jedna moja zgođuhna prijateljica.
       Danas pak svijetom novinarstva dominiraju internetske novine -  portali. Tamo se sve doznaje, tamo svi pišu o svemu. Tamo jedni druge prepisuju u traganju za senzacijom i svakodnevnoj trci za novim informacijama. Mnoge urednike portala s autorskim novinarskim tekstovima i fotografijama, takvo svakodnevno prepisivanje, copy-pasteovi ili "posuđivanja tekstova i slika"  nerviraju i smatraju to ortodoksnom krađom. I to direktnom krađom kako određenog portala, tako i novinarskog i fotografskog autorskog prava.     
     Međutim, Europski sud pravde presudio je u slučaju švedskog internetskog portala Retriever Sverige AB kako linkanje na informacije ili skidanje slobodno dostupnog sadržaja na internetu ne podliježe Zakonu o autorskim pravima. Spomenuti portal je, naime, nudio pretplatu na izbor iz sadržaja koji se besplatno mogao pronaći i skinuti s drugih stranica. Tužbu su podigli švedski novinari kako bi za svoje tekstove objavljene na stranici naplatili autorska prava. Ovu je tužbu Europski sud pravde 12. veljače odbacio s obrazloženjem kako je nemoguće naplaćivati autorska prava za sadržaj koji je slobodno ponuđen na mreži. Naplata autorskih prava za svaki na internetu linkan ili preuzet sadržaj u suprotnosti je i sa samom prirodom interneta koji postoji kao razmjena podataka. Druga pravila vrijede za zaštićeni sadržaj pregledavanje kojega se naplaćuje. Ovo pravilo vrijedi, kako za novinarske tekstove tako i za bilo koji drugi autorskim pravima zaštićeni sadržaj jednom kad se slobodno objavi na internetu.
    I tako je znači razvijena Europa odlučila da svi možemo prenositi sve, jer eto, internet tome i služi. Mene to osobno ne smeta, jer na kraju krajeva, nisam ni dosada od tih silnih prenošenja mojih tekstova i velikih misli naplatio nekakve silne novce. tek neka sića. Stoga sve slobodno zainteresirane i ovim putem obavještavam da me mogu slobodno prenositi. Dok uvaženi Europski sud pravde ne odluči drugačije.
  Pa ipak, moram se zapitati, da li to znači da će bilo koji portal u bilo koje doba, moći slobodno sa bilo kojeg portala preuzeti bilo koji sadržaj, a da uopće i ne navede izvor informacije? I čemu će onda služiti novinari autori, kada će službeni prepisivači moći, kad god im padne napamet koristiti njihove radove bez pitanja i bez autorske naknade?
   Ne znam što bih o ovome još pametnoga rekao, osim da je Europski sud pravde ovom odlukom mene još jedanput uvjerio u onu općepoznatu tezu da su pravo i pravda dvije sasvim različite kategorije. A do tada, kome pravo, kome krivo, prenosimo i objavljujmo sve živo! I tako sve informacije na portalima žive svega 24 sata...Pa je sutra novi dan i prilika za novu europsku intelektualnu krađu.