Ebola kao tombola

LETEĆI HOLANDEZ
Pise: Pavle PAVLOVIC

Ta  gospođica intuicija ne napušta me godinama. Postaje sve jača, ali što imam od toga? Jest da me je jednom davno spasila od sigurne smrti. Bio sam u onom  autobusu, što je početkom osamdesetih sletio u provaliju kod Brela. Iako sam imao kartu do Splita neki predosječaj govorio je da bih trebao izaći u Makarskoj. Dvadesetak minuta kasnije oglasile su se sirene i stigla je vijest da je 12 putnika poginulo u vozilu, kojeg  je orkanska bura otpuhala s magistrale. Nastradala  je tada i jedna slatka dama. Sjedila je do mene i s puno uzbuđenja pričala kako nestrpljivo čeka susret s vjerenikom, mornarom, na dokovima luke lijepog dalmatinskog grada. A meni je intuicija govorila da neko doći neće...

Onda, nekoliko puta sam se već oglašavao s tekstovima o dronovima, bespilotnim letjelicama.  Znam da su urednici čudno klimali glavom, kao o ćemu ovaj piše, dok sam predosjećao da je ta mala spravica spremna za velika djela. Recimo, pisao sam nedavno kako Sarajlija Goran Delić u zemljama Beneluxa razvija biznis s dronovima kao najboljim čuvarima. Leteći zaštitari imaju sve ispod sebe kao na dlanu. Javilo mi se tada nekoliko kolega foto-reportera iz regiona. Kažu, dronovi bi dobro došli u otkrivanju tajni palaća novokomponiranog tajkunskog plemstva. Ko zna kakve bi tek snimke mogli napraviti iz zraka.. 

Zapravo, predosjećam da ce uskoro biti više takvih  slika skromnih posjeda naših najvećih, ponovo izglasanih, sinova. Kao što sam predosjećao da će mali, bešumni helikopterčić biti uzročnik velikih događaja. Jeste li vidjeli, samo, kako drončić postaje najopasniji aviončić na pojedinim međudržavnim utakmicama. 

Zato intuitivno osjećam da je vrijeme da se počne razmišljati o osnivanju protudronske zaštite. Imamo već (nisam baš siguran) protuzračnu, protugradnu obranu, ali  protiv bespilotnih letjelica  smo bespomoćni. Treba uvesti četu strijelaca zračnim puškama ili pračkama i problem s dronovima je riješen.

Ili, prolazim jučer pored jedne novoizgrađene banke u blizini mamutskog parkinge za tisuće bicikala. Blješti zgrada puna stakla i ogledala. Kontam dušu dala da se neki auto u nju zaleti.  I nisam ni stigao do mjesta gdje bi morao biti moj “točak” kada odjeknu stresni zvuk slomljenih okana kao nekada po ratnim hrvatskim ulicama. Okrenem se u strahu i ugledam izgubljenog starca kako se izvlaći iz smrskanog automobila zarobljenog opasnim šiljcima  razbijenog stakla.

To vec nije normalno, mislim, ta moja prokleta intuicija.  Kako je krenulo mogao bih i ja da se upišem u onih šest milijuna novih sugrađana kojima godišnje neko “posudi” prometalo na dva točka. Ustvari, tvrdi se da je svakom od 16 milijuna žitelja Niske zemlje, osim  kralju i kraljici, jednom u životu otuđen bicikl. A i to oko vladara nije, baš, sigurno.

Tražim vec pola sata, uru, a bićikleta nema.  Ako ga ne nađem valja mi, kako neki urbani kažu, desetak kilometara  na noge do kuće. I što mislite kako sam stigao doma, taman na vrijeme da  procitam facebook poruku moje prijateljice Branke  Samardžić sa dalekih, uvijek toplih Tenerifa? Naletio komšija s autom. Ne kaže se uzalud, bliži ti je susjed nego moje sestre što su se raštrkale po svijetu. Elem, često sam u posljednje vrijeme mislio na Branku, nekada poznatu  sarajevsku i jugoslovensku majstoricu ispod koševa. Kako  se ovo ebola i panika šire, s vremena na vrijeme, pogledam na zemljopisnu kartu i, naravno, vidim da je Zapadnoj Africi,  od sve ekipe, najbliža  gospodjica Samardžić. Otok snova  s turističke karte svijeta koji centimetar na papiru udaljen je od podrućja gdje hara bolest kojoj za sada nema lijeka.

Ja, zaboravio sam ovo. Mjesecima već dogovoram s legendarnom sportskom zvijezdom da joj skoknem u goste. Na Tenerifima nikada nisam bio, a toliko sam toga čuo. Maštu mi je jos više palila, draga Branka, fotografijama velićanstvenih plaža, predjela, morskih delicija. Zato, ponadao sam se da mi prijateljica  ponovo šalje poziv. Nakon nekoliko pročitanih rijeći otkrio sam kako ću sigurno do kraja života imati frke sa mojom intuicijom. Gospodjica Samardžić ispisuje, gotovo, vrišteće rećenice. Kao, ebola je stigla na Tenerife! Po cijeli dan panićno pere ruke, sakriva se od ljudi. Ako mora razgovarati onda to ćini s udaljinosti od dva, tri metra. Ne daje, niti prima novac . Nakupovala je  desetina litara pijaće vode i brda higijenskih potrebština, za koje je ćula da ce uskoro nestati zbog navale uplašenih otoćana i turista.

A, možda, me je intuicija ponovo spasila, kao  i državne proračune nekih zemalja. Što bi bilo, pomakni se smjesta, da posumnjaju da sam zaražen ili da me je ebola vec čopila.  U prvom slučaju  transport s Tenerifa stajao bi samo pola miliona eura, a u drugom cijeli miliončić. Zato iz Europske unije ubrzano šalju specijalne ekipe lijećnika na aerodrome ugroženih africkih zemalja. Ne samo da zaustave širenje zaraze, nego da uštede ogromnu lovu  potrebnu za one svemirske slike prilika u skafanderima sa raznih zračnih luka na koje dovoze “eboliste”.

Poslije Brankinog pisma evo me u redu sjedokosih glava što čekaju na ubode igli s vakcinom protiv gripa. Naravno, svi pricaju o eboli, nitko o gripi. Jedan podalje mene hvali se kako mu se sin, lijećnik, nedavno vratio iz  Siera Leone. Kaže pomagao je zaraženim. Primjećujem kako ljudi spontano hvataju sve siri krug oko hvalisavca. I ja s njima, ali, ne znam što mi je, ovog puta nemam nikakav  – predosječaj.  Intuicija me ili napustila ili prevarila.  Zato čuvaj se rijeći ženskog roda, posebno ako je  ebola. Jer, ona je kao tombola, nikada ne znaš kada ćeš dobiti.