LETEĆI HOLANDEZ
PIŠE:Pavle  Pavlović
Jupi, imam još deset godina vremena da skontam dobru priču! Čim napunim 70- tu slobodno se mogu prijaviti pred ovdašnju nizozemsku komisiju što dijeli dozvole za humana samoubojstva. Dođeš tako, kada ti život dosadi, pred petočlani ”žiri” i kažeš  - gospodo draga, ja bih da putujem među zvijezde, molim vas, pomozite...
 Hm, da li ce to biti dovoljno da mi upale zeleno svjetlo, dakako, da sumnjam. Zato i kažem da imam još cijelo  desetljeće da sastavim  spiku koja prolazi i  dovoljno argumentiranu da mi kraljevska država dozvoli   bezbolni odlazak  s ovog svijeta. Neću, recimo, da imam problema kao  uvaženi  stanovnik Den Haga, sto je prije nekoliko mjeseci pomogao svojoj 99- godišnjoj majci da zauvijek zaklopi oči. Žena je bila u odličnoj kondiciji, čak je i auto vozila. Ali, nije joj se više dalo da doživi stotu. Obilazila je liječnike.  Krenula od kućnog,  pa naviše. Svuda samo odbijenice. Dobri sin sažalio se na majčinu nevolju ili životnu zelju i  odlučio   da  pomogne. Dobio je nekoliko savjeta ovdašnjih, još ilegalnih, ”anđela smrti”. Učinio je sto su mu rekli i draga mamica je otišla zadovoljna... Sada suci muku muče kako da ga optuže. Svi dokazi idu u korist sina jedinca koji je ostao bez majke, ali zakon je zakon. Ne možeš se ti humano samoubiti kada ti to želiš. Za to moraš imati veliki razlog  prihvatljiv drugima, a to kako se ti osjećaš tko te pita. Eh, ali je ovo zemlja visokog stupnja demokracije.  Da problema vise ne bi bilo , zaključeno je da se u roku od deset godina formira   specijalna državna komisija za razmatranje ”smrtnih molbi”, uz uvjet da imate najmanje sedam desetljeća života. Već vidim kako ce cvjetati nova vrsta biznisa. Pojavljivati će se  i oglasi kao ovaj - što posto bezbolno   zauvijek vas uspavljujemo uz Mozartovu ”Malu noćnu muziku”. Mozda se dozovu i ovi naši tajkuni pa u niskoj zemlji osnuju svoje  filijale i plasiraju oglase - otplovite u luku bez povratka uz cajke iliti narodnjake, ili  uz Oliverovo  ”Moj Galebe”, ili s posljednjom kapljicom  istarske malvazije na vašim usnicama...
 Hej, ljudino  šaljivog imena i prezimena, znaš li  kada ti kolumna ide? Znaš li ti  koji je datum?! Zar na Valentinovo  umjesto o ljubavi i uzvišenosti života u dvoje, pričati o smrti? I opet meni neki vrag ne da mira. Ma, volim je tog Svetog Valentina, iako sam prokleti nevjernik 100 posto, ali mi misli  nekako lete na neke godine sretne , godine mirne. Nehotice uspoređujem  sveca i onu narodnu veselicu zvanu - Osmi ožujak, Dan žena. Kod ovog Valentina sve je nešto tiho,uzvišeno. Stol za dvoje, polumrak, svijeće, jecaji violine u kutu. Kada si zacopan do ušiju, OK. Sto ako si naglo, nepripremljen na povijesne promjene, prešao s Osmog ožujka na Valentina? Jedva čekaš da netko poviče - fajrunt i počne gasiti svjetlo.
Uh kada se sjetim kakav je bio taj Osmi ožujak 1992. godine. Sjedio sam u tada čuvenom restoranu ”Bentbaša”, predjelu Sarajeva u po kojem je i nastala ona poznata ”Kad ja podjoh na Bentbašu”. Samostalni ugostiteljski objekat pun kao oko. Sa  mnom za stolom razne  društveno-političke i estradne face. Raja se raspištoljila   kao putnici na ”Titaniku”. Osjećalo se već u zraku da ce nešto desiti, ali nitko nije znao što. Zato  se pjevalo i igralo do iznemoglosti. Uparađene dame   iz trena u tren  postajale su ono sto jesu. Nisu vise marile za   ukrasne šalove,visoke potpetice, brisanje potoka znoja sa lica,tijela.  Upadale su bez kočenja u trans zabavno - folk ritmova, sto misli   bacaju u beskraje udaljene  tisućama svjetlosnih godina od balkanskog bureta baruta. Brod luđaka nije se zaustavljao do gotovo deset sati ujutro 9. marta iliti ožujka.Polumrtvi glazbenici i konobari umorno su poručivali :
 - Vidimo se naredne godine  osmog marta.
Slijedeće godine i svih ostalih taj dan nije vise došao. Neprimjetno i silovito zamijenilo ga je Valentinovo, Dan zaljubljenih.   Sada svi moramo biti zacopani do ušiju da bismo mogli slaviti ovog sveca. Nije vise kao prije, mazneš pare od sindikata i sa nekoliko drugarica u prvu birtiju i udri muški do posljednjeg novčića. Kao kroz maglu  prisjećam se da sam poslije svakog Osmog ožujka imao jake glavobolje i slabu memoriju. Koleginice s posla    poslije su nam prepričavale kakav nam je bio Dan žena. Nikoga nije vise volio od nas muškaraca. Cijelu godinu smo živjeli za naše drage drugarice   samo da bismo im s gustom maznuli ta materijalna sredstva i pokazali im kako taj ženski dan treba da se proslavlja. Ah, da,  kupili bismo im ponekada  koji cvijetak,naravno,  parama sindikata. Jadne drugarice, one bi se za taj dan posebno uređivale, a mi. prokleti, veseli muškarci sa sve vise čaša u sebi sve bi to manje  primjećivali. Na kraju bi se obično  završavalo  da  od jednog zajedničkog društva  nastaju dva. Već tada su  podjele bile na vidjelu. Srećom, samo na muške i ženske, a ne kao danas. Onda se znalo da o svemu tog osmog dana ožujka odlučuju omamljeni mužjaci. Iz kavane se nije micalo sve dok, ne dama, nego gospodin - drug odluči. Dakle, taj Osmi ožujak je  za žene bio samo nešto drukčiji  od  ostalih dana u godini. Tada su i one mogle ravnopravno s nama u lokale, ali uvijek se,dakako, znalo čija je zadnja. Posebno su na cijeni bile drugarice sa vozačkim dozvolama. Njima je alkohol bio strogo zabranjen. Svetu dužnost u tom Danu žena imale su za upravljačem razvozeći veseljake doma.
Svetog Valentina je izmislio neki muškomrzac. Neki ženski šovinist. Podla mu je namjera da 14. veljače ukroti nasu muškost, dominaciju jačeg spola. Većina od nas mora tog dana da se pretvara da smo zaljubljeni, da trčimo u cvjećarnice  i nudimo svoje novčarke na gotovs  nasmiješenim  prodavačicama sto nas deru do gole koze. A uvečer je još gore. Treba se tiskati do rezerviranog stola i onda cijelu noć voditi kao fol zaljubljene razgovore, dok konobari ruke trljaju   zbog tuposa koje ce zapaliti računima na koje sigurno neće biti reklamacija.
Pitam se kakav je to praznik kada se kuci vračaš gotovo trijezan i bez straha sjedaš za volan. Ili je to upravo to - dostojanstveno odglumljena pozornost prema   partnerici. Sutradan, dok bez glavobolje piješ jutarnju kavu, od  straha ne smiješ da joj pogledaš u oči. Plašiš se pročita ces u njima - e moj dragi skužila sam  još sinoć tvoju igru,ali neka jer je igraš samo jednom godišnje..Na kraju ponovo se vračam na početak. Jedva čekam sedamdesetu. Tada ću odlučiti hoću li gurati do stote ili brze -bolje uzviknuti - Zaustavite zemlju silazim zbog Valentina!