Digitalni robovi

LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Kada sam od gazde dobio prvi mobilni telefon  znao sam da je sa mojom slobodom gotovo. Još gore je bilo kada mi je uručio ključeve automobila sa mobilnom digitalnom navigacijom. Više nikada nisam bio izgubljen, još manje za njega. Znao je dragi, mili gospodin svaki moj pokret, svako moje zaustavljanje, svako skretanje na lijevu ili desnu stranu. Više nije bio uplašen za jednog strendžera u bijelom svijetu. Trebalo mu je samo da stisne dugme i da zna koliko će mi odbiti od plaće. Bio je dublje u mom životu, nego ja sam. Jedino sam uzivao u SMS – porukama. Pisao sam ih prijateljima na našem i što više na šatrovačkom. Teško bi se snašao i čovjek iz naših krajeva, a ne neki big-biznismen, što gleda samo kako da odere radničku klasu.

- Gospon Paul, mislim da morate pripaziti na broj SMS- poruka  - upozorio me je.

- Gospon bos, vise nećete imati problema.

- Što želite time reći?

- Samo to da sam za rodjendan dobio mobilni i puno mi je da imam dva. Evo, lijepo ga primate nazad…

Od tada moze samo da kuži kuda se vozikam, a što kome pišem i na kojem  jeziku, e to je postalo moj gušt. To je bila moja prva i posljednja pobjedica u ratu protiv digitalnih porobljivaca.

Ma, ustvari znao sam još krajem osamdesetih da će mi digitalna tehnika doći glave. Bio sam sretan kao malo dijete kada sam desetak dana pred veliki potres u San Francisku 1989. godine, od prijatelja Emira Korica dobio satelitsku antenu promjera od tri metra. Zvučalo mi je  kao najveća naučna-fantastična priča dok mi je objašnjavao da ću pomoću ovog metalnog tanjura dobivati signal sa visine od 36.000 kilometara. Tada malobrojni sateliti kružili su na toliko udaljenoj putanji oko majčice Zemlje. Tih godina mogao si, recimo u Njemačkoj, Francuskoj, da pratiš satelitski TV program sa antenama od najviše jedan metar širine, ali zato na rubnim, zaostalim područjima Evrope, u koje su spadale i naše sadašnje zemlje, valjalo je loviti svemirske signale sa što većim metalnim tanjurima. Kada su mi Emirovi  “digitalci” postavili tu antenu koja se, činilo mi se, vidjela i iz aviona, sa strahom su prišli televizoru. Kao ni ova tri metra nisu neka garancija da ćemo uloviti zalutale mrske kapitalističke satelitske signale. Srećom pentranje na krov i pomoć dizalice, koja je to tanjurasto čudo podigla na vrh kuće, nije bilo uzaludno. Tih dana kada je u San Francisku drmalo, još jače je treslo kod nas. Tutnjali susjedi da vide čudo neviđeno, da vide kako pojedinac ima sliku iz Amerike prije svemoguće državne TV. Umjesto da uživam u čarima najnovije tehnike, imao sam muke kao prvi vlasnici crno-bijelih televizora na našim prostorima. Njihovi domovi su tada najmanje bili njihovi. Kako susjeda odbiti, kako mu reći sve je popunjeno?

Ipak, vrhunac je bio kada je zapucalo. Tada su me optužili da je moja antena orijentir gdje da nas gađaju. Oni koji su najviše vremena provodili uz moju satelitsku sliku panično sa spremnošću na linč, zahtijevali su da skinem  metalni tanjur sa krova.

-  Kako ću ljudi sam, vidite da puca?

-  A koga si pitao kada si postavljao? Javljale su te tvoje stranske stanice da će biti rata, a ti uporno – ništa nas neće iznenaditi. Eto, sada se iznenađeno pentraj, poginućemo svi zbog tebe! Srećom nisam se penjao, ali kada sam prvi put nakon rata bacio pogled na krov uspomena, antene nije bilo. Poslije su mi pričali da je sama ispustila dusu nakon gotovo tisuću pogodaka u sridu.

Danas doma jos jedino nemam digitalnu tehniku u toaletu. Postao sam ovisnik, kao i svi ovi oko mene, od piksela, megabajta, rezolucija, procesora, modema, čipova, tvrdih diskova, lejzera, dvd-ova, HD-a, HDMI, staklenih kabela. Više brinem o antivirusnoj zaštiti mog PC i lap topa, nego o mojoj gripi, plućima, kašlju što ne popušta. Jedva čekam kada će isfurati novi ifon ili ipod. Stojim po cijelu noć u redu da bih zbavio najnoviju digitalnu igricu. Uključio sam se i u interaktivnu digitalnu TV. Staje samo 80 eura na mjesec. S ovom tehnikom možeš što hoćeš. Sam biraš filmove, sam ih puštaš, sam zaustavljaš. Nema više glupih kina i paprenih ulaznica. Lijepo legneš u krevetić i cijeli Holivud je tvoj. Nego primjetio sam da su me zbog filmova počeli i pratiti. Eto, recimo, volim da gledam western. Lijepo mozak na pašu I kužiš ko će koga prije. Svakog dana kada upalim TV dočeka me lijepi pozdrav:

- Cijenjeni korisniče interaktivne TV, možete pogledati i ove filmove…

I naredaju mi cijeli set Gari Kupera, Klint Istvuda. Ma, htio bih ja i druge filmove, ali se bojim da ne skuže pa da me osramote pred ženom sa onim - možete gledati i ova umjetnička ostvarenja. Kako poslije da se izvučem. Uzalud je pričati, jer digitalna tehnika ne griješi, samo čovjek je to u stanju.

Nabavio sam i neki satelitski resiver dream-box, preko njega kao da sam doma. Mogu loviti vise TV i radio signala sa bivših nam područja nego vi koji tamo živite. Još prije dolaska na posao znam kako je s Podravkom, koliko je predsjednik Mesić naljutio neke svojom izjavom, s kojim je bodygardima privremeno zadovoljan dr. Ivo Josipović, novi hrvatski predsjednik i stari Strugarov prijatelj.

Život mi je sada ispunjen do kraja. Budim se i liježem prema zakonima digitalne tehnike. Imam perfektnu sliku na ekranu, kakvu i vi uskoro dobijate, ali zato nemam nijednog prijatelja. Šta će mi razgovor uživo kada imam koliko hoćes emisija uživo. Samo ne znam kako da sve to uskladim. Da li gledati Novu, RTL ili HRT, Zg1, Otvorenu TV, OBN ili sve poslati u neku stvar i zaspati kao dobri stari seljak koji pojma nema ni šta je analgona a kamoli digi TV?!