GASTRBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Upalih televizor točno u trenutku kada je krenuo francuski dokumentarac o grupi Indochine. Počeli su prije dvadeset i nešto kao novovalci, poslije izvodili nešto nalik brit popu. Znam nekoliko njihovih stvari, nemam pojma od kuda jer stvari izvode na francuskom. Bili su slavni i na dnu, čak nekoliko godina bez ugovora. A onda su postali mega zvijezde u Francuskoj i Južnoj Americi. Glavni čovjek zove se Nicolas. Vrsni intelektualac. Poznaje film i strip, s lakoćom citira pjesnike i prozaiste. Prebacim na neke druge kanale. A kad tamo Halid Bešlić i Dino Merlin ruše rekorde po dvoranama, Zagreb, Osijek. Mediji ih ludo prate. U redu, kada puniš dvoranu za dvoranom  to jest društveni problem. No, budimo iskreni Halid i Merlin su prikrivene narodnjače. Koje ludilo. Prije dvadeset godina neki je pijani hrvatski vojnik ubio u Osijeku četvero ,a ranio petero ljudi jer su u birtiji puštali Halida. Glumatanje da Hrvati nemaju ništa s narodnjacima, u glavama nekih jadnika stvaralo je takvo ludilo da su i ubijali. Danas su u modi istočnjačka zavijanja. E sad, imamo li mi nešto nalik na Indochine? Gradske momke, intelektualce u svjetskim trendovima. A onda upalim nešto nalik Radio Jastrebarskom i ondje imaju večer Pule. Atomsko sklonište, Dogma i Nola. I tada znam. Bilo je i ima momaka sa gradskim štihom. Onda prebacim na lokalnu, zagrebačku televiziju. A kad tamo praše neki svatovski bandovi. I zamislite izvode Halida, Merlina i kralja nad kraljevima Thompsona. Pa ako hoće dajmo im. Neka se raja veseli, neka zarade menadžeri i vlasnici za rukometno prvenstvo izgrađenih dvorana. Neka cvate tisuće cvjetova. I na kraju ne budimo škrti. Širom otvorimo vrata Arene. Neka svaki dan sviraju ne samo Halid, Merlin i Thompson, nego Ceca, Seka, Karleuša, Brena. A ispred Arene neka se pojave štandovi sa ćevapima. Iako Hrvati imaju manu. U ćevape stavljaju svinjetinu.