GASTERBAJTER
Piše: Gordan Stojić
Nije nimalo lako ni ugodno pasti na dno na način kako smo to doživjeli supruga i ja. Puno sam puta o tome pisao i vjerujte mi, ne patetiziram niti lažem. Strašno je biti ispravan, a završiti na cesti pitajući se što ćeš sutra jesti. U takvim situacijama ljudi pokazuju svoje lice. Od onih kojima sam pomagao kad su ležali na tlu, vraćao im kockarske dugove, jamčio kredite i posuđivao pare da bi imali za hraniti djecu, a kada sam trebao pomoć, nisu se javili čak ni na mobitel, pa do onih koji mi ništa ne duguju, a koji su priskočili i još se duboko uvrijedili što sam se nećkao primiti. Jer nije ugodno živjeti da ti netko drugi pomaže. Ali bilo je krasno primjetiti da ti koji su davali ne misle da čine ništa posebno premda je za mene to bilo posebno i nikada to neću zaboraviti. Neću zaboraviti doduše ni gamad koja je zaboravila što znači ljudskost i da kada primiš, nikada ne smiješ zaboraviti dok ne vratiš. Pa makar i za nekoliko desetljeća.
Ova je strašna nesreća sa poplavama diljem regije natjerala mnoge da pokažu pravo lice. Ljudi su odlučili kupiti hranu, uplatiti novac. Neki poput mene nisu imali za pomoći, ali su barem suosjećali premda stradalnici od toga nemaju ništa. Ali bilo je i onih koji se već dva i pol desetljeća drže za hrvatska prsa, puni su para zbog tog hrvatstva, a da nisu trznuli obrvom. Nisu u prve redove krenuli Thompson i Joe Šimunić, a što je najgore, sakrila se crkva. Dali su sramotno malo i umjesto novca i smještaja, krenuli osiromašene vjernike poticati da sami djeluju. Sramotno, žalosno. Čak su bankari i tajkuni učinili više.
Uvijek sam svakome davao pravo na njegovo. Smetalo me što su u komunizmu vjernici bili gledani s rezervom, a crkve obrede obavljale u novozagrebačkim stanovima. Ali sam se zgrozio nekoliko godina kasnije kada su diljem novozagrebačkih naselja počele nicati crkve. Neshvatljivo, bahato i glupo. Pješke se može u roku od pet minuta stići u svaki od tih kvartova, a niknule su gomile betonskih zgrada. Istodobno, nitko nije sagradio katolički vrtić, školu, starački dom, javnu kuhinju. Sve nam to silno treba. Od deset ljudi s malom djecom koji nemaju mjesta u vrtićima, devet je deklariranih vjernika. Zašto ne bi svoju djecu slali u katoličke vrtiće ako ih ima. Ali nema. Kao da vjernici služe za zavrtanje ušiju, plaćanje poreza kojim se ta crkva financira, podržavanje crkvene ideologije i doviđenja. A kada zagusti, kada ima osiromašenih, upropaštenih i mrtvih, nitko se ne oglašava iz mramornih dvora.
Baš kao i ovi moji šupci s početka teksta, tako i velikodostojnici pokazuju svoje lice. Jer očito im je do materijalnih raskoši, golemih zvonika i ogromnih crkava u koje stanu mnogi, ali ih nema. Vjernika je, bez obzira na sve trikove, sve manje. Ne očekujem da Bozanić i ekipa uzmu krampove i krenu obnavljati nasipe. Ali mogu dati pare, mogu pokazati sućut koju nisu pokazali u dovoljnoj mjeri. I mogu, što su očito putem negdje zaboravili, početi disati s ovim narodom u kojega se kunu. Jer taj je narod gladan, očajan, ponižen, a sada i poplavljen. Oni su ti koji bi prvi trebali pružiti utjehu, krenuti ondje gdje je jad, pomoći barem rječju, ne meni, ateistu, ali devedeset posto onih koji se deklariraju vjernicima. Dobro je da su gopoda pokazala pravo lice. Nezgodno je što se od tog lica meni okreće želudac.
