LETEĆI HOLANDEZ

Piše: Pavle Pavlović

Srećom da mi prijatelj Hasan Pasović sa suprugom Radmilom nije letio sa Schipola. Možda bi odustao od ukrcavanja u letjelicu da ga je dočekao sve veći i veći brežuljak najljepših cvjetnih buketa. Koji, na žalost, ne oduševljavaju nego plaše do kostiju. Raznobojne latice danima već su iskaz pijeteta prema nedužnim žrtvama ukrajinskog neba i izraz bijesa i nemoći prema ratnim igrama vladara planeta.

Hasan je jučer uzletio iz Kölna i sretno aterirao na sarajevsku butmirsku pistu, a ja još držim  zastavu spuštenu na pola koplja. Zna se zbog koga i zna se kako se ovih dana osjećaju putnici po nebeskim koridorima dok avioni padaju kao kruske. U tjednu na izmaku, u topu turističke sezone kada je u zraku gušće i življe nego na sve zagušenijim brzim cestama Europe, Hrvatske, po tko zna koji put u svom životu obilježavao sam nacionalni dan žalosti, gledajući znatiželjno u nebo, kao i većina Nizozemaca. U nadi da ću spaziti vojne herculese što kući vraćaju nevine žrtve rakete iznad separatiskičkog djela Ukrajine.

U zlosutnoj tišini  trznu me lupanje poklopca poštanskog sandučića i stvarnost života koji i dalje teće. Otvaram podeblju kovertu, punu reklama i zlatnim slovima tiskanim pozivom za prisustvo manifestaciji Dana otvorenih krematorijuma. Kako sam prešao šezdesetu često dobijam tu veselu poštu. Znaju maheri posla gdje im mušterije žive. Susjed s lijeve strane pričao  je da je nekoliko puta obilazio te pogone gdje se čovjek vraća prahu iz kojeg je nastao. Kaže oduševljen je tehnikom, digitalijama koje prate taj potpuno automatizirani sustav. Već je odabrao i glazbu uz ćije će zvuke zauvijek nestati u ognju plovidbe bez povratka. Kao stari roker odlučio se za Erica Burtona, The Animalse  i “Kuću izlazećeg sunca”. Da bi poštedio obitelj  onih grobljanskih taksi, posljednja želja mu je da njegov pepeo bude prosut  uz obližnju plažu, gdje je nekada davno upoznao, prije nekoliko godina, također, spaljenu, suprugu. Ona je otišla uz taktove vječnih The Shadowsa.

Dok s guštom u koš bacam netom primljenu poštu, na usijanom malom ekranu po sto i prvi put ponavljaju tužne scene oproštaja sa posmrtnim ostacima putnika srušenog boinga 777 Malaysia Airlensa sa jednog ukrajinskog aerodroma pod kontrolom vlade u Kievu, kao i srceparajućeg dočeka na pisti zrakoplovne luke u Eindhovenu. Idu i izjave političara, kao i ona ministra inozemnih poslova Kraljevine Nizozemske, koji je gotovo plačućim glasom u palati Ujedinjenih naroda  u  New Yorku tražio od svih zaraćenih strana i njihovih pomagača da objasne ratne, političke i ljudske razloge otezanja primopredaje tijela nedužnih žrtava.

Ono što se dogadjalo sa 298 putnika i članova posade, htio ili ne, podsjećalo me na balkanska stratišta. Posebno Srebrenicu. I tamo su nizozemski političari i vojnici, baš kao i sada, nemoćno posmatrali kako nestaju potpuno nevini ljudi. Nadali su se pomoći međunarodne zajednice koja je i ovog puta pokazala svoju snagu jaku samo na papirima i rezolucijama. Ratovi se nastavljaju nesmanjenim žarom i pored, kobajagi, oštrih rijeci prvih faca svijeta. Dok se sastaju kojekavi savjeti sigurnosti broj žrtava u Gazi raste. U Iraku, Siriji zločini još gori i teži nego ikada prije.

Posebno trese vijest da je ovih dana nekoliko članova obitelji ubijenih nizozemskih putnika primalo pozive sa mobilnih telefona nestalih u eksploziji aviona. Pobunjenici otcjepljenog dijela Ukrajine, nasumice su pritiskali tipke na ukradenim posljednjim modelima digitalne tehnike pokušavajući uspostaviti vezu. U unesrećenim tužnim kućama jasno i glasno su ćuli govor na ruskom ili ukrajinskom jeziku što je dopirao iz telefonske slušalice. Novinari s mjesta tragedije uporno su javljaji o velikim pljačkama imovine nastradalih.  Prvog dana su nestali gotovo svi telefoni, kamere, kompjuteri, kreditne kartice, novac. U šoku i izgubljenosti na stotine ljudi širom svijeta moralo je trčati do banaka i odjavljivati račune svojih najmilijih da ih ubojice iz daleke Ukrajine ne bi ispraznili.

Kao da vidim scene iz Vukovara, Srebrenice kada su krvavim kamama otkidali prste i šake ubijenim nedužnim žrtvama da bi došli do zlatne burme ili manje ili više vrijednog časovnika. I danas mnogi, posebno u jednom dijelu BiH, javno nose plijen Mladićevih hordi. U Ukrajini su separatisti premještali leševe, pokušavali zamesti tragove svog, mogućeg, zloćina. Netragom su nestale crne kutije. Pronađene su nakon nekoliko dana. Što je za to vrijeme bilo s tim, možda, najavažnijim djelom u otključavanju zagonetke tko je oborio zrakoplov na liniji Amsterdam – Kuala Lumpur.

I na poljima oko Srebrenice premještali su leševe, grobnice. Scenario kao da se ponavlja. Većina unakazenih tijela jadnika s tragično završene zračne plovidbe ostavljena su danima po kukuruzištima na visokim temperaturama. Kao da se željelo da što prije istrunu i što više zadaju muke timovima za identificiranje. Trebati će mjeseci da svaka žrtva dospije do svoje obitelji, prijatelja i posljednjeg ispraćaja. Baš kao u gradiću Visokom i onim hangarima, nadomak Sarajeva,  gdje desetljećima na svoje pravo ime čekaju brojevi nepoznatih iz rata u BiH, koji iz godine u godinu novim grobnicama otkriva koliko je bio surov.

Mislio sam nekada davno, oduševljeno plješčući partizanskim filmovima, da se Sutjeske, Neretve nikada više neće ponoviti. Kao tinejdžer smijao se naslovima novina kao što su Oslobođenje, Borba, Slobodna Dalmacija, Sloboda. Što li će nam ti arhaični nazivi u zlatnom vremenu mira i prosperiteta?! U godinama koje su slijedile uvjerio se koliko nas mala linija djeli od užasa koji je bio kod nas i ovih tužnih dana u zemlji gdje su mnogi željeli što prije zaboraviti Srebrenicu i svoju ulogu, odgovornost izigranu od drugih članica Ujedinjenih nacija koje su obavezale onako nezaboravno zaštiti i  Vukovar.

Možda će i danas zrakoplovi sletati na aerodromu u Eindhovenu. Uz najtužnije scene dostojanstvenog prihvaćanja tijela nedužnih sa ukrajinskog neba, u meni tuga još jača. Znam  svijet je mogao učiniti više, baš kao i u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini. Ostaje pitanje, kao i ovdje, zašto brojne, skupo plaćene tajne službe nisu obznanile ono sto su znale ili dvojile. Ulje na vatru bijesa dolila vijest da su moguće opasnosti prostora uz rusko-ukrajinsku granicu bile dostupne samo zračnim službama pojedinih zemalja. Slutilo se što će biti i u istočnoj Hrvatskoj, istočnoj Bosni, kao danas u Gazi, ali rat nije bio pred njihovim vratima.

Što se petljati, što se miješati, bolje je gledati koliko se još oružja moze liferovati i koja stotina milijuna dolara zaraditi.

Svijet danas polagano, ali sigurno plovi ka novim brežuljcima buketa bijesa i nemoći. Sve dok i posljednji krvavi cvijet besmislenih ratova ne uberemo.