ETIOPIJA - DRUGI DIO
Iako smo se nadali ranom polasku, krećemo tek negdje oko 12 sati. Putujemo cijeli dan. Ja vozim a Coenraad se oporavlja. Ne stižemo na vrijeme u Lalibelu pa nas u zadnja dva sata vožnje hvata noć. Bijeli put zamijenjuje asfalt, diže se prašina i cesta je nepostojeċa. Nema ravnice, ili vozimo ful uzbrdo ili ful nizbrdo. I dok mi dižemo veliku prašinu u autu i oko auta, mislimo kako Klausu nije lako sada biti na motoru, ali Klaus se snalazi fenomenalno. Polako stižemo u Lalibelu (jer naš auto ne može ići brze) i nalazimo mjesto za spavanje. Kampiramo na parkingu malog hotela, ali mladi vlasnik nam dozvoljava da koristimo kupatilo hotelske sobe kako bi se mogli istuširati. Želimo nešto pojesti vani jer smo mrtvi umorni da bi kuhali. Odabiremo hotelski restoran i tu se susreċemo s nečim nevjerovatnim. Tradicionalnim etiopijskim kruhom zvanim “Injera”. Osim u Etiopiji, Injera se može naċi u Eritreiji i Somaliji. Ja sam inače uvijek pokusni kuniċ kad dođe do toga da se treba probati nešto novo. I zato ja prvi (i jedini) naručujem Injeru. Injera izgleda kao divovska palacinka, napravljena od brašna žitarice “Teff”. Zanimljivo je to što se Injera priprema tako da se brašno Teff-a pomiješa s vodom, napravi se smjesa i ostavi se nekoliko dana da fermentira. Zbog tog procesa, Injera ima rupice poput engleskih “Crumpet”-a, ali je ekstremno kisela! Toliko kisela da to zaista možeš jesti samo ako si rođen u Etiopiji, Somaliji ili Eritreji. Ostali su oprezni pa naručuju paštu sa umakom od rajčice. Ja se žicam da ne ostanem gladan.
Veseli i siti idemo spavati. Duga i hladna noċ pripremila nas je na još duži ali sparan dan. Nakon dosta uzbrdica i nizbrdica, stižemo u Lalibelu. Lalibela je, nakon Aksum-a, drugi najsvetiji grad Etiopije. Gotovo potpuno stanovništvo Lalibele su etiopijski pravoslavni kršċani. Vjerovalo se da ċe Lalibela postati “Novi Jeruzalem” nakon muslimanskog pokora Jeruzalema 1187. godine. Zbog toga, mnoge povijesne građevine imaju naziv i izgled onih u Jeruzalemu. Čak se i rijeka koja protiče gradom naziva rijekom Jordan.
Monolitne crkve su predivne i nezamislivo je da su ljudi to mogli isklesati s primitivnim alatima. Od jedanaest crkvi Lalibele, jedna od najtraktivnijih po meni je crkva Sv. George-a. Ona je najmlađa crkva, izgrađena u 13. stoljeċu. Često se o njoj govori kao “Osmom Čudu Svijeta”. Isklesana je u samom tlu zemlje i to u obliku križa.
Sunce nas prži ali zadovoljni smo razgledavanjem. Kreċemo dalje, ali ostavljamo Klausa. On kaže da želi ostati ovdje još jedan dan i da ċe nas ionako vjerovatno stiċi po cesti.
Mi kreċemo dalje s Švicarcima. Čeka nas 60 kilometara bijele uzbrdice. Prosiječna brzina je 20km/h. I kao što je Klaus pretpostavio, ubrzo nas je stigao. I tako opet u grupi od tri vozila nastavljamo prema našoj slijedeċoj destinaciji - slapovima Plavog Nila.
Slapovi Nila su vjerovatno najpopularnija etiopijska turistička atrakcija. Visina slapova je između 37 i 45 metara, ali zanimljivo je to što u suhom dijelu godine slapova da gotovo i nema, dok u kišnoj sezoni slapovi mogu doseċi i do 400 metara u širini.
Po dolasku, napadnuti smo sa desetinama lokalnih momaka koji nam žele biti turistički vodiċi. Mi ih uljudno odbijamo jer želimo sami krenuti u planinarsku šetnju od oko sat vremena. Ali oni ne prihvaċaju “ne” kao odgovor. Kreċu za nama iako ih uvjeravamo da ih neċemo platiti. Oni svejedno kreċu. No toliko ih je puno da svatko od nas u našoj grupi ima svog osobnog vodiča. Nista ne govore, nisu ‘tipični’ vodiči. Na kraju se toliko isključiš jer vidiš da te ne razumiju i jednostavno nastaviš hodati.
Nakon slapova krećemo prema glavnom gradu Etiopije - Addis Abebi. Ceste su jako brdovite. Mostova, vijadukata i tunela nema, tako da sav promet konstantno vijuga po planinama. Često uz cestu nailazimo na uništeni tenk koji je iz ostao iz građanskog rata 90-tih godina. Kinezi prave ceste tako što voze svoje kineske strojeve, dok lokalno stanovništvo, čak i žene i djeca, rade fizičke poslove. Najčešċe je to izdvajanje kamenja iz zemlje.
Na jednom prijevoju koji se nalazi na preko 4000 metara nadmorske visine, nailazimo na jedini tunel u Etiopiji. Tunel nema asfalta, bijela prašnjava cesta je u lošem stanju kao i cijeli tunel, a da stvar bude bolja, svijetla u tunelu nema. Tunel je dug oko kilometar a širok dovoljno za dva mala Smart vozila, što znači da ako mi naiđemo na kamion u suprotnom pravcu, netko mora u rikverc. Čekamo malo na ulazu da promet iz drugog smjera izađe pa onda po gasu.
Dva kilometra nakon što smo izašli iz tunela, radnici koji rade cestu zatvorili su jedan dio ceste, no bez ikakvih znakova. Mi smo naletili iz zavoja kad i jedan kamion iz suprotnog smjera. I Coenraad i vozač kamiona su odlučili biti tupi i igrati se ‘ko ima veċa muda’ dok se na kraju nismo sudarili. Ništa previše, ali jesmo. Naše vozilo osim malo otpale boje na prednjem braniku, nije ošteċeno no kamionu je razbijeno prednje lijevo svijetlo. Vozač kamiona je imao neku žensku u kamionu pa se pravio ‘ko mi šta može’. Coenraad je bio tehnički u pravu pa se i on se pravio ‘ko mi šta može’. U pravilu, zatvoreni dio ceste bio je iz kamioniđijinog smjera što znači da je on trebao stati i čekati. Svi su se radnici okupili oko auta i tražili da mi platimo štetu. Naravno, turisti smo, puni smo love. Ja se nisam previše upletavao na početku. Vozač je glupo postupio jer je svoj plastični kineski kamion odlučio nasilu gurati na 2 centimetra debelo željezo Toyotinog prednjeg branika. A Coenraad je glupo postupio jer se išao praviti pametan na cesti a mogao je samo stati i pričekati da ovaj iz drugog smjera prođe.
U cijeloj toj strci, između ostalih, stvorio se i jedan dječak koji mi prodavao, što sam ja mislio, marihuanu u vreċici od kile. Tek mi je kasnije objasnio da je to zapravo origano. Kome treba origano od kile? Možda je neka velika pizzerija u blizini.
Na kraju se upleo i Klaus i šizio na radnike jer traže glupu svotu novaca za štetu. Onda je jedan od radnika s ceste koji je pričao engleski, uspio smiriti stvari. Vozaču smo na kraju dali 15 eura za duševnu bol i tako riješili problem. A da nije bilo radnika s znanjem engleskog jezika moglo je biti svašta. Coenraad koje su ti tablete dali u bolnici?
Tu večer započeo je etiopijski praznik Maskal u kojem etiopljani pale križ kad padne noċ. Kad smo došli u selo u kojem smo odlučili prespavati noċ, odjedanput sve što smo vidjeli su bili drveni križevi koji gore u dvorištima. Jezivo, ali lokalno iskustvo uvijek turistima izgleda čudno. U hotelu gdje smo odsjeli tu noċ, domaċini su pržili vrlo ukusnu kavu na tradicionalan etiopijski način. Aroma kave je odlična a domaċini prijateljski nastrojeni.
Na naše iznenađenje, primjeċujemo da kako idemo južnije, prilikom prolaska kraj sela dječaci i djevojčice nas iz dosade gađaju kamenjem, što još više doprinosi nesigurnosti na cesti jer turisti sve brže i brže voze po ionako neasfaltiranim selima, ne bi li izbjegnuli udubine na svojim autima. I dok mi i Klaus patimo izbjegavajuċi kamenja, ludi švicarci stali i uzeli par kamenja te kako ih neki od klinaca pogode, oni ih gađaju nazad. Odlična igra.
Slijedeċa je Addis Abeba. Kao i u večini država, ceste su sve bolje što smo bliže glavnom gradu.
Addis je zanimljiv i užurban grad sa svojih 3 i pol milijuna ljudi. Ondje živi 80 različitih narodnosti i priča se 80 različitih jezika. Vjeruje se da je Addis preteča čovječanstva zbog mnogih ljudskih fosila pronađenih u toj regiji.
U Addisu ċemo provesti nekoliko dana. Prvo zbog toga što od Addis Abebe do Nairobija u Keniji takoreċi nema ničega. Zatim treba pripremiti auto za najteži dio puta kroz Afriku koji se zove “Moyale Crossing” iliti famozna “Afrička Autocesta”. Moramo napraviti backup slika i videa koje nismo napravili još od Egipta. Treba napraviti vize za Keniju i kupiti osiguranje za ostatak putovanja.
Najprije idemo nešto pojesti. U Etiopiji, u kojem god restoranu da se nalazite, uvijek dobijete točno ono što naručite i to redoslijedom kojem je hrana pripremljena. Naprimjer, ako naručite dva jaja za doručak to ċete i dobiti. Bez kruha, bez maslaca, bez soli. Ukoliko naručite odrezak s krumpirom i salatom, u najboljem slučaju dobit ċete salatu nakon 10 minuta, krumpir nakon 30, a odrezak nakon 60 minuta. Ali i to je dio putovanja. Nismo se uznemiravali nego smo se smijali. Na kraju krajeva, i oni bi se nama smijali kad bi vidjeli kako mi serviramo cijeli obrok u isto vrijeme, i još ga i posolimo bez pitanja.
Slijedeċa stvar koja nas brine je Moyale. Najprije imamo cijeli dan vožnje do granice s Kenijom. Nakon što pređemo granicu čeka nas 500 kilometara bijele ceste pune koregacija. E to je Moyale. Koregacije mogu doslovno uništiti auto. Gotovo je svakom autu nešto razbijeno nakon prelaska ove ceste a najčešče su to šokovi i amortizeri koji zakuhaju nakon nekoliko sati vožnje.
Druga stvar koja nas brine su banditi. Čujemo da Somalijski kriminalci dolaze i zaustavljaju turiste na toj cesti. Ali koliko Kenijani krive organizirani kriminal iz Somalije, mi mislimo da su to više lokalni kriminalci nego drugo. Imamo dvije opcije. Jedna je krenuti u rano jutro uz policijsku pratnju a druga je iċi sami oko podne. Iako se čini da bi u policijskoj pratnji trebalo biti sigurnije - nije baš. Policajac vozi 120 km/h u autu koji nije njegov i ne staje ako se nekom nešto desi. Jer on što prije stigne, njegov je posao gotov. Ljudi često krenu s pratnjom i nakon 50 km totalno se razdvoje od policije. Mi odlučimo iċi bez policijske pratnje da uhvatimo bandite na spavanju.
Tu večer svi smo isli spavati s rečenicom “Šta mi je ovo trebalo?”. Drugo jutro kreċemo prema Kenijskoj granici. Vozimo cijeli dan gotovo bez stajanja. Zaustavljamo se za naše zadnje prenočište u Etiopiji 200 kilometara prije granice tako da se ‘izviđači’ nemaju vremana spremiti za nas. Ja i Coenraad radimo servis na autu jer ċe nam trebati za sutra. Gotovo svi turisti koji su doputovali iz Kenije traže mehaničara i rezevne dijelove a mi tražimo savjete. No nema prečice i nema savjeta. Jedino što čujemo je; ‘nemojte zalutati u Somaliju’. Pitamo policajca kakvo je stanje s banditima, a ovaj kaže; ‘nema ih više, skoro nikad, zadnji put su napali prije mjesec i pol’. On se smije a nama je za plakat.
Idemo spavati jer sutra se dižemo sa suncem i čeka nas, malo je reċi, naporan dan. Uz sve to imamo i granicu za prijeċi. No gledajuċi nazad na Etiopiju, zaista mogu reċi da to je prekrasna zemlja. I iako je siromašna, potencijala za razvoj ima na svakom koraku. (REX)
_-45x45.JPG){kind=small}
-275x270-45x45.jpg){kind=small}
Fotografije vezane uz članak