„Brga i doline“ se nastavljaju!

BOTSWANA – PUTOPIS IVANA BRGIĆA

Kreċemo dalje prema granici koja dijeli tri države - Namibiju, Zambiju i Botswanu. U srednjem dijelu Afrike službene osobe nisu ‘nabrijane’ kao u sjevernijim arapskim zemljama. Ondje su službene osobe strah i trepet za nas putnike. Južnije granice se brže prolaze i službena lica više su raspoložena za razgovor. Još uvijek ne mogu odgonetnuti razlog tome ali mi se ne bunimo. Iako sve ide relativno sporo i iako naš Carnet ne važi u Botswani, nitko nas ništa ne pita, svi samo pečatiraju gdje treba, smješkaju se, uzmu nam novac (jer uvijek postoji nekakva taksa ili osiguranje koje moramo kupiti) i ‘zdravo’. Ali zanimljivo je to što je Botswana jedina Afrička država (osim Maroka, mislim) za koju Hrvatima ne treba viza. Ali da stvar bude ljepša, Njemcima treba! S posebnim sam zadovoljstvom zezao Klausa; “Pa normalno da ti treba viza kad ti je Njemačka gospodarski i politički nestabilna. Tko je ikad uopċe čuo za Njemačku? Di je to?” Klaus je ostao suzdržan - jedva.

Botswanina najveċa atrakcija je Nacionalni Park Chobe a to je ujedno i jedino mjesto koje ċemo mi posjetiti u Botswani. Vrijeme nam leti. Željeli bismo provesti najviše vremena u hvaljenoj Namibiji a i moramo stiċi do Južnoafričke Republike jer smo ondje pozvani na svadbu koja je za nekoliko tjedana.

Nakon Kalaharija i Gemsboka, Chobe je treċi najveċi Nacionalni Park Namibije, a prepoznatljiv je po najveċoj koncentraciji slonova u Africi. Ondje ih boravi oko 50.000. Iako Park ima nekoliko ulaza, ulaznice se mogu kupiti samo na jednom. No mi smo to saznali tek nakon što smo prošli taj konkretni ulaz. Tako da moramo natrag na poziciju A udaljenu 60 kilometara. Tu odlučimo kampirati i spremamo se sutrašnji dan koji ċemo provesti u Parku.

U ovo vrijeme Chobe je baš na prijelazu iz sušne sezone u kišnu, tako da se veċina životinja nalazi na samoj rijeci ‘Chobe’, na granici s Namibijom, kako bi se okrijepile. Provodimo dan vozeċi i prateċi životinje u Parku. Klaus je ostavio motor u kampu jer, kako kažu, nije dozvoljeno ulaziti u Park s motociklom zbog sigurnosti, pa tako da nam se Klaus pridružio u Toyoti.

Iako kažu da sad i nije najbolje vrijeme za gledanje životinja u Chobe-u jer ih veċina migrira u sjevernozapadni Zimbabwe, mi smo vidjeli životinja na pretek. No ne odmah ispočetka. Prvo polovicu dana provodimo vozeċi južno, što se uspostavilo da je greška jer su sve životinje na sjeveru parka uz rijeku. To znači da se vozimo sami po šumi bez da vidimo gotovo i jedne životinje ili neko drugo vozilo. Odlučimo se okrenuti, preskočiti Okavango Deltu koju smo namjeravali posjetiti, te vozimo na sjever Parka. I nakon što smo stali uz rijeku za ručak odnosno sendviče koje nam je Dajana pripremila, imamo što i vidjeti. Cijelo životinjsko carstvo se okupilo oko rijeke i kako mi gledamo u njih i tako one gledaju u nas. Tu su zebre, majmuni, gazele, slonovi, water buffalo, itd.

Pred kraj dana izlazimo iz parka i idemo u lokalni restoran na večeru. Ondje prikazuju finale ragbija, turnir zvan ‘Super 6’, ako se ne varam. Južnoafrički ‘Blue Bulls’ igra protiv ‘Cheetah’. Svi navijaju uz pivo dok mi ‘u miru’ večeramo. Po uzvicima kužimo da su ‘Blue Bulls’ pobijedili i da je Bryan Obana najbolji igrač.

Klaus je malo razočaran Chobe-om jer je očekivao da ċemo vidjeti mnogo više životinja, pogotovo slonova. Ali meni je drago da je park ostao ‘divlji’ te da se životinje ondje kreċu prema svojim prirodnim potrebama. Mnogim parkovima u Africi zbog turizma pokušavaju produžiti ‘turističku sezonu’ zadržavajuci životinje na određenom terenu duže nego što im je to prirodno potrebno. Čine to prisilnim dovodom vode, dizanjem visokih ograda, itd. Nakon toga, tanka je granica između Nacionalnog Parka i malo veċeg Zoološkog vrta. Možda jedan on najboljih primjera je Južnoafrički park ‘Kruger’ gdje se toliko ‘pazi na turiste’ da su sami park i životinje pali u drugi plan. Ukoliko je određenih životinja malo u parku, park rangeri ih pohvataju iz drugih parkova i donesu u Kruger, a ukoliko ima previše određene vrste životinja (kao što je to bilo sa slonovima u prošlosti) onda se organiziraju akcije ubijanja i po tisuċu slonova. Sve to da bi bilo turistima ‘interesantnije’ u Parku.

Bilo kako bilo, Chobe se meni svidio. Iako bi voljeli provesti više vremena u Botswani, put nas zove dalje. Granica s Namibijom je odmah iznad Chobe-a i iako smo još uvijek u istoj ekološkoj regiji, prelazimo u drugu državu. Na granici ne bi trebalo biti problema jer kad smo ušli u Botswanu s autom, dalje ga neċe niti kontrolirati zbog postojeċe unije izmadu Botswane, Namibije i Južnoafričke Republike. Tako je i bilo. Kad smo došli na granicu, jedan krupniji carinik je spavao na stolici s glavom na stolu. Nakon što smo čekali jedno 5 minuta i progresivno počeli pričati glasnije, uvaženi se kolega napokon probudio, pečatirao nam putovnice i krenuli smo dalje. S druge strane granice, na Namibijskoj strani, dobivamo pečate, upisujemo se u nekakvu vrstu registra i nakon toga nas puštaju u Namibiju. Vozimo po ravnoj ‘Caprivi strip’.

Klaus nam je zaista napunio apetit za Namibiju. Kaže to mu je razlog zašto je toliko puta prošao Afriku – kako bi najviše vremena proveo u Namibiji. Nije zbog toga što je Namibija bila Njemčka kolonija, navodno zbog toga što je država fenomenalna.

Bilo kako bilo, Botswanu ċemo pamtiti po prelijepom parku Chobe-u i novcu koji ze zove Pula. Ja sam uvijek probao baciti foru “Nemam Pula ali ako primate Zadar njih imam koliko hoċeš”, no samo sam blijede poglede dobivao za uzvrat, pa me Dajana zamolila da ušutim.(REX)