DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Bio jedan čovjek, svećenik usto i dobar novinar i publicist, koji nije imao novca da ih pošalje Ekonomatu svoje Biskupije. Vodio je malu, siromašnu župu, i najviše je želio imati nadu, uvijek, svagdje i trajno u mir i u bolje dane sa svojim župljanima i prijateljima, a ne novce, kako je sam napisao u jednoj pjesmi. Ta se pjesma našla u pjesmarici “Liturgovi bolji dani”, objavljena 1978, a koju nije smio javno dijeliti jer su mu tako poručile mjesne crkvene vlasti. Pjesme su značile opasnost za duhovnu žabokrečinu protiv koje se taj čovjek borio. Bile su “previše angažirane” kao i on sam, zbog čega se više trošio i zbog čega je, kako se uglavnom događa s takvom vrstom ljudi, otišao s ovoga svijeta “prerano”.
Prerano ili “onda kad je bio zreo za nebo”, svejedno, taj čovjek, naš prijatelj i kolega, više nije među nama od 1998. Imao je teškoća sa srcem, prebolio je jači infakrt 14. ožujka te godine i dobro se oporavljao. Nakon toga su mu ugradili pacemaker, imao je jednu jaču krizu iz koje se opet izvukao, no treću nije uspio pobijediti. Srce mu je stalo u večernjim satima 2. srpnja 1998. Bio je to župnik Trnave kod –Đakova, don Luka Vincetić i želim ga se ovdje prisjetiti. Da, još jednom. Trebam!
U odgovarajućoj rubrici u evidenciji članstva Hrvatskog novinarskog društva piše da je bio suradnik Glasa koncila i Feral Tribunea. Kakav paradoks! On je doista pokušao surađivati u katoličkom tjedniku, ali tamo nije bio dobrodošao, pogotovo ne više nakon što je ta tiskovina blokirana domoljubljem koje graniči sa šovinizmom i neobuzdanim nacionalizmom i otkako se na toj kaptolskoj adresi stalo veličati “humanost ratovanja”.
Don Luka bio je nositelj ideje stvaranja uspješne katoličke revije za djecu Mali Koncil. I tu je ubrzo zaboravljen i stavljen ad acta. Pokušao je surađivati i s Vjesnikom Đakovačke i srijemske biskupije, ali je bio tiho proglašen personom non grata, onaj koji ugrožava tradiciju.
Međutim, don Luka nam je svojim “zabranjenim” pjesmama objasnio da “jedina tradicija Crkve jest: ići u povijesti i u svakom vremenu” i tako, kao crkveni čovjek, biti istodobno povjestan i suvremen. Zato je don Luka, odgovarajući “tradicionalistima” koji su ga kaznili izgonom u (za tadašnje prilike kažnjeničku) župu Trnava kod Đakova, predstavio sebe kao “dozlaboga tradicionalist”, kao onaj koji brani istinsku tradiciju jer svjedoči “angažman u Riječi”, i to kao kritika “postojećeg crkvenog tapkanja u mjestu”.
Napisao sam paradoks, i to zato što ovaj čovjek angažirane Riječi nije mogao pisati u glasilu koje se predstavljalo kao promotor “Novog lica Crkve” (one koja je nakon Drugoga vatikanskog sabora - u čije je vrijeme don Luka postao svećenik - prihvatila zadatak da se živi iz Riječi Božje), pa je odabrao tribinu čiju se Riječ, bilo s državne bilo sa u praksi antikoncilske crkvene strane, želi ukinuti.
“Živjeti sam, i samo od toga: ‘Nadam se, da će biti bolje’, teško je. Sam i s nadom dijalogizirati s drugim koji je isto tako sam i s nadom, dobitak je. To je već zapravo život; doduše prkosan i izdajnički, kad se obrne u prošlost”, napisao je don Luka na koricama svoje pjesmarice, i zato je posvetio svoje pjesme i sve svoje članke, feljtone, polemike, cijeli svoj “Duh angažirane Riječi”. u zadnje vrijeme i svoje briljantne analize u Feralu svima onima koji su ga obogaćivali osobnim iskustvom i razmišljanjem i uvjeravali ga da nije sam i bez nade.
Evo sada barem dio onoga što bi bilo potrebno istražiti kako bismo razotkrili bogatstvo ove slavonske duše, ovoga mirotvorca, ovoga svećenika i novinara koji je živio u naše doba čineći dobro, učivši sebe i druge kako “što uspravnije početi hodati”.
Don Luka je dosta pisao u raznim crkvenim glasilima. Jedan od njegovih najvećih doprinosa na tom terenu su feljtoni objavljeni u kršćanskom mjesečniku KANA, Kršćanske sadašnjosti, o bunjevačkim Hrvatima i o Katoličkom pokretu, čiji je bio jedan od najboljih poznavatelja. Vincetić je najbolje znao sažeti veliki duh biskupa Jurja Strossmayera. Don Luka je bio i čvrst suradnik informativne službe Kršćanske sadašnjosti AKSA. Međutim, gotovo je sigurno da je do članstva u HND-u došao zbog angažmana u svjetovnom tisku.
Nešto prije nego što je objavljeno reprint izdanje “Magnum Crimen” Viktora Novaka, don Luka je poslao Danasu pismo u kojem je stavio na kušnju razglašenu otvorenost tjednika kojeg su komunistički jugoslavenski i hrvatski birokrati smatrali “neposlušnim”. Uz pismo, don Luka je poslao članak o Strossmayeru. Članak su se i pismo našli na stranicama Danasa i tako je počeo proboj don Luke prema prostoru u kojem su se crkveni ljudi bojali kročiti.
U povodu objavljivanja drugog izdanja Novakove knjige, tadašnji je urednik kulturne rubrike Danas, Nenad Ivanković, objavio veliki intervju s don Lukom, što je zajedno s intervjuom koji je nedugo nakon toga objavio s njim i Večernji list, postao pravi proboj don Luke u društvenu sferu. Ipak, don Luka je prepoznao Danas kao svoju tribinu, a uredništvo toga tjednika u tom je svećeniku prepoznalo službenika Crkve koji će povremeno, samokritički, kvalitetno i pametno otvarati prostor dijalogu koji je dugo bio zatvoren.
Vincetić se tako, na primjer, prije nego itko drugi, u svjetovnom tisku predstavio kao konzistentan branitelj Stepinčevih vrlina, i to ne samo u Zagrebu. Njegovo ga je pisanje, primjerice, doveo i do poznate agrese Francuska 7 u Beogradu, gdje je pred gomilom razularenih srpskih književnika govorio da Stepinac nije zločinac. Nakon toga slijedile su velike polemike u tiskovinama popt Duge. Pogodnost Vincetićeve prisutnosti u Danasu vidjela se najbolje kad je taj tjednik pomoću don Luke došao do kopije Stepinčeva dnevnika koji je objavljen kao feljton zahvaljujući sad već pokojnom dr. Ljubi Bobanu. Kako danas tvrde njegovi suradnici, don Luka je postao jedan od onih po kojima se pamti najbolje razdoblje toga tjednika, a zbog čega je “ostao u memoriji lista”.
Don Luka je pisao o ekumenizmu, o razdoblju NDH, o odnosima Crkve i državne vlasti, dajući često znakove da se i u crkvenim strukturama može i treba prepoznati rigidnost jednoga Centralnoga komiteta. Uglavnom svi koji su ga poznavali zaključuju da je to bio iznimno vrijedan suradnik, ali još više izvanredno ugodan, topao i jednostavan čovjek, što čvrsto svjedoče i predstavnici redakcije Feral Tribunea.
Vincetić je stalno tražio prostore za dijalog, pa je uspio stići i na stranice Oka. Objavljivao je u Glasu Slavonije do Glavaševe okupacije lista, u Bumerangu isprebijanoga Gorana Flaudera, u Erazmusu, u kojem između ostalog nalazimo odličan don Lukin nastup na Okruglom stolu “Srbi i Hrvati” održanom u Mimari, u Feralu, u Pečatu, gdje je objavio feljton o kardinalu Stepincu, u Vijencu, pa opet nakon stanke u Feralu i tako sve do smrti, koja ga je zatekla nekoliko sati nakon što se s urednicom splitskog tjednika dogovorio da će napisati novi tekst o odnosu Crkve i antifašizma, koji nije uspio doći do redakcije.
Luka je volio ribolov i branje gljiva. Strasno je volio svoje najvjernije prijatelje, njemačkog ovčara Vihora (čiju je smrt oplakao kao dijete) i njegova nasljednika u čuvanju vrta župskoga doma, Groma (koji je pak danima cvilio nakon gospodareve smrti, a onda stao izgubljeno lutati dvorištem očekujući neponovljivi don Lukin osmijeh).
Ipak, više od toga, don Luka je volio ljude, sve nas. Nažalost, tu ljubav nisu znali prepoznati njegov đakovački biskup msgr. Marin Srakić, koji je, vodeći liturgiju ispraćaja, rekao da je Lukin pastoralni rad u župi “trpio zbog njegova društvenoga rada”, ni Glas Koncila, koji je objavivši samo kratku noticu u rubrici “Naši pokojnici” (12. srpnja 1998., str. 14) o velikom djelu ovoga čovjeka napisao da se “osim svećeničkom službom bavio pisanjem (...) novinarstvom i političkim radom” (istaknuo D. P. ).
Srećom, biskupa Srakića demantirao je Franjo Vračević, član župskog odbora, nekadašnji don Lukin vjeroučenik, usto i predstavnik Općine te član HDZ-a, koji je prekrasnim riječima rekao sve ono što je morao a nije rekao biskup, to jest, da je don Luka bio savršen pastir i dobar poznavatelj i dušobrižnik povjerenih mu duša. A ovu netočnost, odnosno još jednu manipulaciju katoličkog tjednika, vjerujem, demantirat ćemo svi mi koji smo Luku poznavali i voljeli i koji ćemo nastaviti učiti se ispravno hodati na ramenima njegova dijaloškog puta.
Kao orijentir, evangelizator bez premca i lucidan poznavatelj teologije i Crkve, one prave i jedine – Kristove. Crkve koja, kako reče ovom teologu i novinaru tjedan prije smrti, moramo nastaviti izgrađivati jer i dalje treba govoriti o čovječnosti i solidarnosti, o potlačenosti i oslobođenju, da bismo svi skupa bili kadri prosvjedovati protiv nepravde, nasilja i siromaštva koja vapiju do neba.
I još nešto, za kraj. Iz zaglušujuće nacionalističke buke koju jako dobro pamtim jer sam redovno bio tamo, čak i kao govornik, izdizao se i slabašan, ali postojan glas pokojnog župnika Luke Vincetića, koji je godinama pohodio skup za povratak imena Trga žrtava fašizma u Zagrebu, prkoseći pateru Vjekoslavu Lasiću, dominikanskom svećeniku, i desecima desničarskih provokatora. Govoreći na trgu s kojeg je ustaška vlast NDH neprijatelje režima odvodila u logore i smrt, Vincetić je upozorio da “svaku žrtvu tek živi mogu do kraja osmisliti”.
“Ako se politikantski govori o prošlosti u kojoj su ove žrtve pale, ako se zataškava istina o zločinačkom karakteru ustaškog režima za NDH, ako se ideolozima rasnih zakona te marionetske države daju u današnjoj Hrvatskoj imena ulica ili se pojedinci iz tog razdoblja uzdižu u zaslužne Hrvate itd., onda se, iz kršćanske perspektive, čini teški grijeh jer se ismijava Božja ljubav, čiji je odraz čovjek u svom dostojanstvu”, kazao je Vincetić s podija Meštrovićeva mauzoleja, praćen uvredama i zvižducima, zaključujući kako je uzvanike antifašiste okupio strah od budućnosti. “Stoga je imperativ da se bude čestit spram prošlosti”, nije se davao ušutkati Luka. Zapravo nas je stalno učio i podsjećivao da se nikada ne smijemo dati ušutkati ni mi (pre)ostali.
Napadaju ga i nakon smrti. Na TV Jabuka (bivši OTV), u emisiji Bujica koju vodi Velimir Bujanec, nastupio je 10. svibnja glavni urednik Glasa Koncila, Ivan Miklenić. U tom razgovoru g. Miklenić je, između ostalog, tvrdio da je pokojni svećenik Luka Vincetić bio suradnik UDB-e. Za tu tvrdnju Miklenić ne daje nikakve dokaze. To je i inače karakteristika njegovih istupa, uglavnom kroz uvodnike Glasa Koncila, gdje ne uspijeva razlikovati vlastiti animozitet prema ljudima i idejama s kojima se ne slaže od iznošenja olako izrečenih objeda koje predstavljaju utužive klevete.
Elem, umotani u Tugu, Hrabrost i Podsmijeh, kao ona kap kiše koja se kao suza slila na njegovu licu svaki put kad je s udicom silazio do obale Save u djetinjstvu. Branit ćemo i tada svu tragičnost istine zbog koje je don Luka sve dublje i dublje pokušavao komunicirati sa svojim vjernicima i s društvom, iako, slažem se, najprije treba prihvatiti onu koja nam govori da ga više nema u našem obzorju.
Dragi naš don Luka: puno nam fališ!
(REX)
