STRUGALICA
Piše: Damir Strugar
Misli globalno - djeluj lokalno! Nema šta, ova uzrečica se može tumačiti na stotine načina. Ja sam je ovaj put shvatio na način da globalnu svjetsku nogometnu smotru Mundijal, tesitram na domaćem lokalnom terenu. Ali kako Hrvatska nije omirisala Afriku, odlučio sam da vidim što o tome misle braća Slovenci. I to u primorskoj Istri. No, ovaj put se nisam bavio "povijesnom raščlambom" je li Slovenija oduvijek imala svoje more ili je Tito dao Kardelju 1945.primorski dio Istre, kako bi i oni imali svoj dio mora. Nisam se bavio ni problemima uvijek prisutnog Joška Jorasa čija je slovenska zastava na kući dobrano izblijedila,niti sam se bavio pitanjima savudrijskih i umaških ribara i njihovim viđenjem granične morske crte.
Želio sam zapravo osluhnuti kako Slovenci dišu uz svoju reprezentaciju,te kako su se priprmili za ovu turističku sezonu. Naravno, sve iz vizure slučajnog putnika-namjernika. Zato sam ovaj put otišao u Izolu i tamo pogledao odlučujući ogled za prolaz dalje, u osminu finala, između Slovenije i Engleske. Putem su nas sve slovenske radio-stanice i postaje, bombardirale pjesmama o slovenskoj nogoloptačkoj repki! Koja je "svjetsko čudo" i kojima braća iz bivše Jugoslavije do zemlje skidaju šešir i kažu pošteno: "Svaka vam čast!" - "Balkanski Brazil!" Nasmijale su me te, nazovi navijačke pjesme, koje su snimljene na hrvatskom jeziku, kako bi ih ex-jugoslavenska braća mogla bolje razumjeti.Međutim, engleski se tim ipak pokazao boljim, pa je sva slovenska efurija nakon tekme vrlo brzo splasnula i razočarala navijače po brojnim terasama i kafićima Portoroža,Kopra,Pirana i Izole. Moram priznati da mi ih je bilo žao. Sve smo to, naravno, već doživljavali sa hrvatskom reprezentacijom koja se također uz golemu euforiju ispraćala na Svjetsko nogometno prvenstvo, a potom bi već nakon prvog poraza sve prelazilo u depresiju i apatiju. Isti je sindrom pogodio i "balkanske Brazilce" - Slovence. Od ushićenja do razočaranja, malen je korak. Ali, to je u životu i sportu uvijek baš tako.
No što se turističke pripremljenosti za ovu sezonu tiče, slovenska je Istra maksimalno spremna. Iskorišten je svaki centimetar ne baš velike obale,a u mnogim segmentima možda su i ispred Hrvatske.Istinabog i njima je u lukama more jako šporko. Ali šta se tu može? Mene je posebno dojmio mali traktor koji obilazi gradove i sudjeluje u uređenju hortikulture i lijepih parkova. Što se cijena pak tiče,one su,naravno, ipak veće nego kod nas. Da li zbog eura, ali sve je otprilike desetak posto skuplje. Od sladoleda do pive, od pizze do čevapa. Konobar mi u jednom kafiću u Izoli kaže  da je svemu kriv "taj prokleti Euro" i da mi zapravo ni ne znamo što nas čeka kad uđemo u Europsku Uniju. "Vidjet ćete, cijene će vam skočiti do plafona,a nezaposlenost će biti još i veća!" - kaže mi surovo realistički. Međutim, da posla ima - ima! Barem u građevini. Na svakom se koraku nešto gradi, a radnici su naravno, dragi nam Bosanci! Jer vrlo se mali broj može vidjeti Slovenaca sa  lopatom u ruci, dok vas na svakom ćošku gdje se nešto gradi "oplahuju zvukovi" bosanskih akcenata uvijek nam dragih - Muje i Hase. Zato možda i ne čudi jedan naslov u slovenskim novinama "Primorske novice" u kojem piše: "Četiri čovjeka pretukla Bosanca".
I tako, dok Slovenci brinu svoje brige i tiho plaču zbog brzog rastanka sa Mundijalom i neprolaskom u drugi krug, nas more neke druge brige.Recimo, prokleti parking. Kojeg u Puli kronično nedostaje kada navale tisuće motoriziranih turista. Pa se sada bitka bije između Grada Pule i ACI Marine oko 13 parkirnih mjesta na Rivi. Neš ti majci, tek će se vidjeti tko je tu jači. 13 puta 10 kuna na sat puta 14 sati  iznosi lijepih 1820 kuna dnevno. Nije baš za baciti zar ne? Ali, love se za parking nema, pa se Puljani sve više okreću knjizi.I dokazuju statistikom da je čak 12.425 Puljana učlanjeno u Gradsku knjižnicu.Što je odlično.Valjda će nešto i pročitati. Idem i ja, brzim korakom, poput brzih hodača trčim da se učlanim.Knjiga je, ipak uz psa, najveći čovjekov prijatelj. (REX)