DRAGO EXPRESS
Piše: Drago Pilsel
Danas se u Sarajevu, pod pokroviteljstvom Španjolske, koja predsjedava EU-om, divanilo o Balkanu. Točnije, o Zapadnom Balkanu. ''Europska Unija nije zasićena proširenjem, a zemlje Zapadnog Balkana ne trebaju prema proširenju pokazivati apatiju'', rekao je povjerenik za proširenje EU Stefan Füle na završetku neformalnog sastanka ministara vanjskih poslova Zapadnog Balkana i Europske Unije.
''Europska Unija ponovila je svoju jednoznačnu predanost europskoj perspektivi zemalja Zapadnog Balkana, koja ostaje ključna za stabilnost i razvoj te regije. Budućnost Zapadnog Balkana je u Europskoj Uniji'', stoji pak u izjavi španjolskog predsjedništva EU.
''Danas u Sarajevu Europska Unija i Zapadni Balkan odlučili su se za new deal, dogovor za nadu, novi dogovor za budućnost'', bio je još poetičniji španjolski ministar vanjskih poslova Miguel Angel Moratinos.
U ponedjeljak navečer sam bio gost tribine Vijeća srpske nacionalne manjine za Grad Rijeku na temu ''Obnova balkanologije – zapadni Balkan – putevi i stranputic''. Samnom je nastupila ugledna prof. dr. sc. Svetlana Slapšak, profesorica antropologije i balkanologije i direktorica Srpskog kulturnog centra »Danilo Kiš« u Ljubljani. ''Zapadni Balkan komična je definicija koja ne znači ništa, već samo oslikava nesposobnost Europe da sredi stanje u Bosni i Hercegovini i drugdje na tom prostoru'', rekla je Slapšak. Kazala kako je za nju osnova balkanologije svijest da se nalazimo na rubu provalije s koje nas može spasiti samo raznolikost.

Prema Slapšak, na ključno pitanje ima li Balkan šanse, teško je dati odgovor. No, smatra da bi cilj balkanskih zemalja trebao biti jednak onome Njemačke i Francuske kod pokretanja procesa europskog ujedinjavanja, a to je izbjeći ponavljanje genocida.
 
Ja sam kazao kako je za mene Balkan metafora nečeg lijepog, koju zahvaljujući mojim bakama, bosankama, veže uz baklavu i sevdalinke. Rekao sam kako će se politički odgovor svijeta na balkanske probleme dogoditi prije svega zbog nanovo probuđene inicijative SAD-a. Nedavna putovanja predsjednika Ive Josipovića i njegova srpskog kolege Borisa Tadića, mislim, znaci su prepoznavanja političke volje SAD-a da Balkan ne ostane ''zemlja idiota''.
Pojam Balkan, znamo, obojen je negativnim značenjima: nasilje, vjerska i etnička nesnošljivost, sveopća nazadnost, korupcija i podijeljenost. U engleskom jeziku riječ balkanisation (balkanizacija) označava neizlječivu rascjepkanost i netrpeljivost između frakcija unutar neke skupine.
Zato se ta riječ na rubnim područjima izbjegava i ponekad smatra pogrdnom. U Hrvatskoj (i šire) koristi se i pojam balkanska krčma, koji se proslavio zbog Krležine rečenice: "Kad se u balkanskoj krčmi pogase svjetla, onda sijevaju noževi".
Sintagma Zapadni Balkan je prije svega politička kategorija i označava uglavnom sve države jugoistočne Europe koje nisu članice Europske Unije. Zapadni Balkan bi bila bivša Jugoslavija bez Slovenije, ali s Albanijom.
Ponekad pojam obuhvaća Hrvatsku, a ponekad ne, dakle ne postoji stroga definicija pojma. U javnom mnjenju u Hrvatskoj postoje zazori prema ovakvom pristupu Europske Unije, zbog toga što sami Hrvati većinom ne smatraju Hrvatsku dijelom Balkana, a i zbog straha da EU u procesu približavanja i ulaska u članstvo neće tretirati svaku zemlju individualno, na temelju napretka svake pojedine države, to jest da će Hrvatska "čekati" ostale zemlje. Pojavljuje se i strah da je riječ o tjeranju Hrvatske u neku "novu" Jugoslaviju.
Geomorfološki "zapadni Balkan" označava zapadni dio balkanske planine na granici Bugarske i Srbije. Međutim, to nikada nije bio fiksni zemljopisni pojam. Na zapadu bi granica Balkana tada bila jasno određena rijekom Sočom. Ljubljanski bazen (Ljubljansko barje) je potolina koja odvaja Alpe od Dinarida. Tako bi Dolenjska i Notranjska te Brkini i dio Primorske pripadali Balkanu, a Štajerska, Gorenjska, Prekmurje i Koruška srednjoj Europi. Istra bi također bila dio Balkana.
Zapravo, Balkan nije toliko cjelina zbog planinskih lanaca koliko zbog zajedničke i često nasilne povijesti. Tu povijest prvenstveno obilježavaju stoljeća potčinjenosti i borbe s , kao i međusobni sukobi u . Stoga mnogobrojni uključuju u Balkan i područja sjeverno od Save i Dunava: prostor Rumunjske bez Transilvanije, Vojvodine, Slavonije, sjeverozapadne Hrvatske do rijeke Drave i sjeveroistočne Slovenije do Drave.
Balkan je, ipak, ze mene, metafora. Početkom 20. stoljeća ona postaje pejorativna, no to je postepen proces, uzrokovan događajima u vezi s raspadom Otomanskog carstva i nastajanjem malih i slabašnih ekonomski nazadnih i zavisnih nacionalnih država koje teže modernizaciji. Teškoće u modernizaciji i dodatni ekscesi u vezi s nacionalizmom stvorili su situaciju u kojoj je Balkan počeo služiti kao simbol za nešto agresivno, netolerantno, barbarsko, polurazvijeno, polucivilizirano, poluorijentalno, itd.
Možemo li imati odnos prema Balkanu, bez pretjerane potrebe da ga se ponosimo ili stidimo? Meni je Balkan, ponavljam, prije svega baka iz Sarajeva i druga baka iz Mrkonjić Grada, te živopisna glazba iz ploča koje sam slušao u djetinjstvu u Patagoniji.
Naravno, nije nužno da baš svi vole Balkan. Igrom slučaja ja osjećam posebnu emotivnu, pa čak i estetsku, povezanost s Balkanom, a još mnogo ljudi, jednako Balkanaca i nebalkanaca, dijeli ovo osjećanje. Ali osnovni dio recepta za pravilan odnos prema Balkanu nije element ljubavi. Ono glavno jest ono drugo, nedostatak ponosa ili stida, riječju - mirni stav prihvaćanja, prihvaćanja Balkana ne kao zastranjenja, nego kao zanimljivog fenomena u svoj njegovoj kompleksnosti, sa ružnim i lijepim osobinama podjednako. Napokon, to vrijedi za sve zemlje i krajeve na svijetu.
Zato bi radi postizanja željenog cilja morali kultivirati ovaj stav "normalizacije" i među Balkancima i nebalkancima. Balkan nije ni bolji ni gori od ostatka svijeta. Često sam putovao i govorio na međunarodnim skupovima pokušavajući uvjeriti strance da Balkan nije gori od ostatka svijeta. Ovo je, naravno, točno, no Balkan također nije nužno bolji i to je ono što bi svi nacionalisti na Balkanu morali shvatiti.
Završit ću riječima koje je ispisao Vidosav Stevanović: "No pogledajmo još jednom - i s milošću u srcima - prema prostoru gde su živeli Sofokle i Sokrat, Perikle i Fidija i mnogi drugi duhovi kojih danas možda nismo dostojni. Budimo kao Orfej koji, vodeći Euridiku za ruku iz podzemlja prema svetlosti, odoleva svojoj želji da se okrene unatrag i da je preda Hadu. I tek na suncu stvarnosti osvrnimo se s nadom koju, da ne bi bila još jedna ideološka laž, moramo potkrepiti delom i voljom. Kad bi se vatra predrasuda mogla ugasiti eliksirom trpeljivosti bio bi Balkan najlepši predeo sveta''. Neka bude tako!
d.pilsel@zamir.net