LETEĆI HOLANDEZ  
Kud milijuni znatiželjnika, što ovih dana tumaraju nepreglednim nizozemskim ćilimom od cvijeća, tu i ja. Nije zgodno da budeš iznimka. Daju neki tisuće dolara i eura da bi sa svih meridijana ove kugle sletjeli na polja što opijaju mirisima i bojama, a meni je sve to kojih stotinu metara od kuće. Po tko zna koji put divim se ljudima u klompama kako uspijevaju turistima prodati šarene laže, cvijeće raskošnih latica što uspijeva na najobičnijem pijesku.

Nekada davno ukrali su tulipane Turcima, vjetrenjače Španjolcima i od toga napravili onu riječ koja je sada tako popularna kod nas - brand. Čim vidiš lalu ili drvene kule što krilima prkose vjetru, odmah kažeš – Holand, Nederland. Nema šanse da pomisliš Hrvatska, Istra, još manje Bosna i Hercegovina, Slovenija ili Srbija. Eh, što bi ovi uradili da imaju jednu  Verudelu ili Plitvice! Od ubuđalih bara, lijenih kanala ispleli su priču o pobjedi čovjeka nad prirodom. U otimanju prostora moru nema im ravnih. U posljednjih 150 godina zemlja je postala veća za jednu trećinu zahvaljujući isušivanju nekadašnjih površina moćnog Sjevernog mora.

I uvijek me duša zaboli u ovom neopisivom koloritu što se spaja negdje unedogledu sa nebom. Ravni su ko ploča, strah te hvata od širine i dosade. Nema onih meraka kao u mom Sarajevu kada ne znaš gdje ćeš prije s pogledom. Na Trebević, Igman, Bjelašnicu, Romaniju, Crepoljsko? Oni da bi vidjeli brdo, moraju putovati stotinama kilometara do druge države, Belgije. Da bi oči odmarali na brežuljcima Ardena. Priroda im nije dala ništa, a oni su uzeli sve. E kud Nizozemska nije u Bosni ili Hrvatskoj  a mi u Holandiji. Što bi ovi sve kod nas napravili, a što mi tek kod njih ne bi. Da smo nastajali na ovoj plohi, možda bi manje ratovali, uništavali. Jer nema ovdje brda, čuka, hajduka, zasjeda. Nema gdje da postavljaš haubice, mitraljeze, snajpere. Teško da se nekoga može opkoliti, godinama mučiti.

- Hej, Paul, pazi jaje! - trznu me glas susjeda. U trenu sam se vratio samom sebi i skontao zbog čega sam zapravo danas ovdje. Najmanje su domaći u poljima zbog vulkanske erupcije cvjetnih boja. Važno je jedino biti lovac na jaja skrivena u predugim redovima tulipana što su se postrojili kao ruski vojnici uz ukrajinsku granicu. Noć prije uskršnjih svečanosti neki odlaze u cvjetna polja pokušavajući obojena jaja što bolje sakriti. Poslije njih već u cik zore dolaze tragači. Pobjednik je onaj tko pronađe više kokošijih produkata. Ali, nema u toj njihovoj uskršnjoj igri gusta, napetosti, tempa, cike, lomljenja kao kod nas. Ovi visokocivilizirani ljudi za nas Balkance su baš svileni. Ne znaju oni šta je ćeif kada se jaje od jaje pukne, kada te ruka zaboli u uzaludnim pokušajima da krhkoj kori daš snagu. Zato mi ostaju samo sjećanja...

Kako je taj znao sa jajima! Mogli smo i na vrh i na tur, ali svako naše je krckalo pod udarima njegovog
"srećka". Mazio ga je, tepao mu, tajanstveno mu šaputao i onda s novom snagom kretao u tucanja. Bio je neprikosnoveni šampion raje svakog Uskrsa ili Vaskrsa. Kući se uvijek vraćao sa najmanje pedesetak raznobojnih jaja. Svako slomljeno ili pobijeđeno bilo je njegov plijen. U igri bez milosti nije bilo praštanja, uzimao je čak i mućke. Nikada ih nije jeo, nego samo redao na stolu pored prozora njegovog prizemnog stana. Zavjese bi tih dana bile razmaknute i prizori iza stakla dizali su nam živac. U ta kokuzna vremena jedno jaje je bilo bogatstvo, a kamoli onih pedesetak u njegovom izlogu. Uh kako smo ga mrzili.

Onda mu se jednog dana odnekuda iznenada pojavio mrki otac. Teška komunjara od glave do pete, govorili su stariji. Klonili su ga se svi redom. Pet, šest dana nakon očevog povratka padao je novi okršaj jajima. Znali smo, bitka će biti teška. Kako tananom jajetu podariti oklop koji neće popustiti pod udarima njegovog "srećka". Našli smo se na bojnom uskršnje-vaskrsnom polju. Opet nas je kao od šale pobjeđivao. Važno se potom zaputio doma džepova punih naših ofarbanih jaja. I, naravno, išla je ona već tradicionalna parada pred njegovim prozorom. Ovog puta činilo mi se da je naredao stotinjak osvojenih poluslomljenih trofeja. Dok smo mi pucali od muke gledajući kroz njegove razmaknute zavjese, započe predstava koja nam je razigrala srca. Vidjeli smo mu mrkog oca kako je uletio u njegovu sobu bijesno rušeći poredana jaja. Bacao ih je po podu i gazio do posljednje ljuske. Poslije ga je dugo vukao za uho. Siguran sam da mu je tada očitavao partijsku lekciju o uništavanju klasnog neprijatelja, što njegovom nedužnom sinu podmeće obojena jaja.

Zgrabio je i njegovog "srećka". Bacao ga o pod, zid, skakao po njemu. Uzalud, "srećko" je i dalje bio u komadu. Zafrljacio ga je potom kroz prozor, tik više naših glava. Zviznuo je od asfalt i ostao čitav. Kakvo li je to jaje? Sa strahom smo prilazili. Uzeo sam ga u ruke i tek tada shvatio zašto je "srećko" uvijek bio sretan. Od vrha do tura nije bio napravljen od mame koke, nego od tate drveta.

Onda je došla 1968. godina kada su u Komunističku partiju Jugoslavije primali đuture zbog Rusa što su nam prijetili nakon one intervencije u Čehoslovačkoj. Naravno prijavio se i on. Jedino njega nisu primili. Mi, tada savjesni omladinci, optužili smo ga da farba jaja, slavi Uskrs-Vaskrs i podvaljuje sa drvenim
"srećkom". Kada je tako mutio sa jajima, kako bi tek u složenim društveno-političkim situacijama.

Desetljeca su protekla, došla je demokratija i nova troumlja. Njegova pasija za tucanje sa ofarbanim jajima nije popuštala. Okupljao je klince oko sebe i valjda ponovo imao drvenog "srećka". Poslije nekih od tih ne baš davnih tucačkih fešti sretnem ga smrknutog baš kakav je bio i njegov otac.
- Ovi neki svećenici, popovi, što li, ne daju djeci da sa mnom tucaju jaja - kao da mi se žali.
- Zašto - pitam.
- Kažu im - nastavlja mi sin nekadašnjeg komuniste - nemojte s njim! On vam je musliman, Bošnjak!
Potpuno sam ga razumio. Ne znam što bih učinio kada bih od nekih hodža cuo kako zbog mene arhaicno uzvikuju:
- Ne dajte mu bajramskih baklava! On vam je nevjernik!
Pavle Pavlović