DRAGOVOLJAC
Piše: Drago Pilsel
Eto, na znanje komandanta Save, drugova i drugarica raznoraznih foruma za hrvatski istinski preporod, svih skeptika, egoista, depresivaca, očajnika..., došao je spas. Naknada Ljevak najavljuje izlazak svetoga pisma rečenih kategorija ljudi. Knjiga »Jebe mi se«, najuzvišeniji duhovni put, zacrtan od Johna C. Parkina. Autor, sin anglikanskih propovjednika, studirao je i bavio se sustavima istočnjačke mudrosti preko 20 godina. Osnivač je holističkog centra The Hill that Breathes (Brijeg koji diše), u Italiji, gdje redovno podučava tjedne tečajeve pod nazivom Jebe mi se. Također ima i svoj stalni blog na popularnom websiteu: www.thefuckitway.com

Stručnjak veli ovako: počnete li izgovarati jebe mi se kao neku modernu magičnu mantru, promijenit ćete svoj život. Reći jebe mi se je oslobađajuće. Prestajete se batrgati u svom životu i naprosto činite ono što vam se sviđa: ignorirati ono što vam svi govore i krenuti vlastitim putem naprosto je sjajan osjećaj.

U ovoj riječi krije se anarhija, ali, kako autor knjige napominje, anarhiju treba ovdje shvatiti u izvornom značenju riječi, »bez vladara«, dakle ona znači  odbacivanje autoriteta, vođa, ugnjetavača.

Prema tome, izgovaranje ove riječi je poput revolucije, ali produktivne i uspješne, jer se njome otvaraju nove mogućnosti koje su dosad bile zapretene stanjem nezadovoljstva. Izgovaranje ove jednostavne riječi čini nam da se osjećamo dobro, te je to stoga pravi duhovni čin.

U ovoj nadahnutoj i duhovitoj knjizi, John C. Parkin pokazuje kako je jebe mi se filozofija života savršen zapadnjački izraz za istočnjačke duhovne ideje prepuštanja, odustajanja i pronalaženja istinske slobode u shvaćanju da stvari zapravo nisu toliko bitne (ako su uopće i bitne).

Ovo je duhovni način koji ne zahtijeva pjevanje, meditaciju, nošenje sandala ili jedenje mahunarki. Upravo je moć ovog modernog profaniteta savršen način da zapadnjake izbavi od stresa i anksioznosti koji dominiraju našim zagušenim životima.

Dakle, otkrijte kako reći jebe mi se svim vašim problemima i brigama. Recite jebe mi se svemu što biste »trebali napraviti« u životu i napokon učinite što zapravo želite, bez obzira na to što drugi o tome mislili.

Sad' će te reć': joj, gospodine Pilsel, kakav ste vi bezobraznik i prostak!

Jebe li vam se sve živo u životu? Boli vas kurac ili pička za ostale, za gladne u svijetu, za beskućnike, za umirujuće od AIDS-a, za mentalno hendikepiranu djecu ili za onu u onkološkim odjelima dječijih bolnica, za to hoće te li oćelaviti kao Nenad Marjanović ili imati valovitu kosu kao Diego Bosusco, za slona Sony-a na Brijunima i za ostalo, da budemo politički aktualni, Titovo nasljedstvo?

Vraćam se, ovim uvodom, kandidaturi Ive Josipovića za predsjednika Republike. Ta kandidatura i program znače potpuno suprotno od filozofije jebe mi se. Jer je riječ sposobnost da se prepoznaju veliki problemi našega društva i da se okupi što veći broj ljudi voljnih promjena. Zašto? Jer je Hrvatska duboko nepravedna zemlja. Vdijeli smo kako je laž, od načina političkog i, nažalost, medijskog ponašanja devedesetima, ubrzo se etablirala i kao moralno prihvatljiva navika.

Meni je dosta laži! Svima nama je dosta laži! Ne želimo život u lažima! Moramo biti sposobni kazati istinu o sebi, o našemu društvu, o domovini, susjedima i svijetu. Ne smijemo pitanje istine ostaviti otvorenim.

Valjda je jasno da politika, ako se više ne da razlikovati od organizirane laži, predstavlja zločin. Ipak čudno je da se općenito smatra da ovaj zločin ne treba kažnjavati. Ja pak smatram da bi trebali na neki način žigosati one koji su lažima omogućili i poticali kriminalne radnje kojima svakodnevno svjedočimo. Slikovito rečeno, valja proširiti Remetinečki zatvor.

Ljudski živjeti – a to je središnji pojam svakog morala – zahtijeva da se dostigne smisleni optimum razvijanja vlastitog emocionalnog, socijalnog, duhovnog, kulturalnog života, koji ima i mora imati socijalne posljedice. Mislim da možemo smatrati neprihvatljivom onu definiciju etike koja kaže da je etika ono što političaru preostaje kada nema bolju priliku. Zašto? Zato što je dužnost političara, a napose Predsjednika Republike, da objektivno, istinoljubivo, potpuno, te svjetonazorski i stranački neutralno, brine za opće dobrih svih građana.

Politika, kao i novinarstvo, ne može odgoditi zakazan sastanak s istinom. Stručna javnost nema pravo na povođenje za načelom političkog oportuniteta. Traži se novi model razmišljanja. Važno je da dogovorimo konsenzus i stvorimo, oblikujemo, stanovitu zajedničku volju. Ne imajući ni institucije ni odgoja čijom bi se pomoći etika ustanovila i prihvatila, javni interesi u velikoj mjeri izmiču javnom mnijenju, i njima sve više upravlja samo selektirana politička klasa čiji su osobni interesi daleko važniji od općeg dobra zajednice.

Nemamo izgleda, barem ga ja ne vidim, ako u neko razumno vrijeme čitava ta nevidljiva okolina novinara, političara i publike, koja sve više prihvaća kao normalnim djelovanje politički kompromitiranih javnih službenika, svim ljudima postane tako jasna da se krene u dubinske promjene. Pravosudnog sistema, prije svega.

U SAD-u, odakle stiže ova velika financijska, ali, povrh svega, moralna kriza, shvatili su što treba učiniti pa su za svog predsjednika građani izabrali pravnika: Baracka H. Obamu. I Josipović će, vjerujem, kao i njegov kolega po struci, prionuti poslu razradi viših standardi i prihvatljivih načela.  Sintagma: »tko je jamio, jamio«, rak rana je našega društva i treba je iskorijeniti. Posao je dug i naporan, zato će se pozvati sugrađanke i sugrađane u akciju.

Moramo sačuvati, bolje rečeno, vratiti solidarnost i supsidijarnost u društvu. Moramo omogućiti veću zaposlenost. Moramo osigurati dostojne mirovine, kvalitetni odgoj i obrazovanje mladih, efikasan sustav zdravstvene skrbi te, što je sada najhitnije, izbjeći osiromašenje većega dijela stanovništva.

Naša glavna nevolja jest naš neuspjeh stvaranju drštvo solidarnosti, istine i slobode. Zato vas pitam: ima li među nama onih koji odbacuju svakoga koji ih nadvisuje obranom ideala, ili zagovaranjem visokih moralnih i etičkih standarda? Ima li pak dovoljno onih koji se ne zadovoljavaju prosječnim uspjesima i polovičnim rješenjima? Jesmo li dovoljno svjesni da treba porasti samokritičnost?

Želi se, s toga, zbližiti ljude koji žele i znaju raditi za humanije društvo, koji su na neki način heroji građanskog društva. Ništa čovjek toliko ne priželjkuje kao herojski život. Pitanje je, dakle, ima li među nama dovoljno heroja, dovoljno odvažnosti, dovoljno sebedarija, dovoljno vizije? Postoji li herojski humanizam? Humanizam oslobođen za sebe i svjestan sebe, koji nas vodi prema drugima u potrebi, prema složnom, odgovornom i organiziranom radu, prema istini koja živi u svakom bitku?

Situacija kod nas nije dobra. Svjesni smo nemalog razočaranja a koje proizlazi iz iznevjerenih očekivanja biračkog tijela da će devijantni oblici politike nestati.

Pred sobom imamo otvorenu mogućnost da preuzmemo nevolju rekonstruiranja uvjeta, intelektualne, društvene ili vjerske klime nekog idealnog ili boljeg vremena i mjesta gdje bismo se željeli, kao pojedinci i društvo, naći. Pred nama je, i pred vama, kako je za vrijeme »Marša na Washington«, u ljeto 1963., rekao Martin Luther King Jr., mogućnost da unovčimo jedan ček. Kad je stvorena Republika Hrvatska, u Ustavu je potpisan ček za svakog hrvatskog građanina, da će neotuđiva prava na život, slobodu i traganje za srećom biti svakom zajamčena. Hrvatska je mnogim našim sugrađanima u ruke dala lažan ček: ljudska prava nisu poštovana, bilo je neslobode, socijalna bijeda, lopovluk i kriminal ukrali su nam sreću.

Kandidaturom i programom »Nove pravednosti« Ive Josipovića želi se poručiti da svi zajedno obnavljamo vjeru da banka pravde nije propala. Da imamo i moramo biti, suprotno logici fućka mi se, jebe mi se, sposobni za život odgovornih građana.