Vjerska renesansa u Hrvata mjeri se decibelima?

IZDVAJAMO IZ 22. BROJA REGIONALA
Piše: Daniel Horvat

Koliki je stvarni opseg naših sloboda? Konsenzusom su ljudi odlučili odbaciti određeni dio svojih sloboda za opću dobit, ali što je s vjerskim slobodama? U nekom libertinskom konceptu pojedinac je slobodan da vjeruje u što god želi i ispovijeda svoje vjerovanje na način koji on smatra prikladnim, ne zadirući u tuđu slobodu da čini isto. U našem društvu vidljiv je rezultat desetljeća represije vjerskih sloboda, što danas kulminira pretjeranim zadiranjem vjerskih ustanova u sva područja ljudskih aktivnosti. U turbulentnim vremenima poput ovih, gdje konstantno nailazimo na pojam "sukob civilizacija", propitivanje poteza i izjava čelnika vjerske institucije, doživljava se kao napad na kulturne temelje društva, povijesti i vjerskog identiteta.

Suočeni s eskalacijom vjerskog ekstremizma, posebice u islamskim zemljama, ljudi slijepo vjeruju svojim propovjednicima, doživljavajući ih kao izraz svog kulturnog naslijeđa, svojevrsni štit pred najezdom "drugih".
Slijedom krive logike, koristeći "argumentum ad hominem", branitelji vjere prokazuju skeptike spram institucionaliziranih religija kao ostatke nekadašnjeg nametnutog ateističkog ustrojstva, pripadnike "drugih" vjeroispovijesti, zavjernika koji žele iz temelja uništiti našu mladu državu te ine zločince koji rade na zatiranju hrvatskog imena i povijesti. Nažalost, koncept crno-bijelog svijeta i dalje nastanjuje umove mnogih ljudi. Ukoliko pojedinac kritizira ustroj sustava, nailazi uvijek na jednaku izreku, "Ako ti ne odgovora, otiđi/postani X", gdje X predstavlja trenutno omraženu skupinu, bilo vjersku ili etničku…

POZIV NA VJERSKI OBRED – ZASTARJELI OBIČAJ?

Nemoguće je ne zamijetiti inflaciju u izgradnji vjerskih objekata. Pojedinac bi povjerovao da je došlo do "vjerske renesanse" u Hrvata. No, ankete pokazuju drukčije. Na području Istre, u urbanim sredinama, očituje se pad interesa mlade populacije za ispovijedanje religije, dok je ono i dalje snažno u unutarnjim dijelovima poluotoka. Takova statistika zacijelo ne odgovara kleru, koji traži načine na koji će mlade potaknuti na vjerski aktivizam. Može li se to postići nametanjem?
Jedan oblik suptilne prisile predstavlja buka proizvedena crkvenim zvonima. Iako je zakonodavac jasno definirao okvire u kojima je dopušteno oglašavanje vjerskih institucija u čl. 17. Zakona o zaštiti od buke (NN 20/03):

Članak 17.
Zabranjeno je obavljati radove, djelatnosti i druge aktivnosti na način da se bukom ometa i mir i odmor ljudi u zatvorenim ili otvorenim boravišnim prostorima. U naseljenim mjestima dopušta se zvučno oglašavanje zvonima ili elektroakustičkim uređajima od 7 do 19 sati.
Iznimku od odredbe stavka 2. ovoga članka čine oglašavanja zvona, odnosno elektroakustičkih uređaja za vjerske obrede na dane vjerskih blagdana.

Unatoč tim jasnim definicijama, crkvene ustanove redovito krše taj zakon. Ovaj problem prisutan je na području cijele Hrvatske.
Dakako, takvih slučajeva ima i u Puli. Redakcija Regionala nedavno je zaprimila e-mail čitatelja koji se žalio na preglasnu zvonjavu zvona crkve sv. Antuna kao i na zvonjavu van vremena predviđenog zakonom. Otprilike u isto vrijeme, sličnu je prijavu zaprimila i Zelena Istra, a ona se odnosila također na zvonjavu sv. Antuna izvan vremena predviđenog zakonom. Specifikum buke koju proizvodi crkva sv. Antuna jest u tome što se na ne ograničava samo na zvonjavu, već dolazi i do "sviranja" melodija zahvaljujući "elektroakustičnim" uređajima postavljenima na crkvi.

PROBLEM BUKE CRKVENIH ZVONA PRISUTAN JE U CIJELOJ DRŽAVI

Sličan se problem pojavljuje i u Rovinju, Malom Lošinju, Zagrebu… Dakle, problem nije samo u određenom župnom uredu, već je on prisutan u različitim naseljenim područjima. Dakako, i ovaj oblik negodovanja građanstva biva omalovažavan od strane tobožnjih zagovaratelja vjerskih sloboda, koji ovu buku doživljavaju kao pravo na iskazivanje vjerskih sloboda.

Pozivajući se na kulturno naslijeđe, teorijom da se korištenje zvona nalazi u opticaju u zapadnoj kulturi već dvije tisuće godina, branitelji ovakvih radnji očito zanemaruju povijesni kontekst i potrebe doba kada su zvona korištena. Slijedom te logike mogla bi uskrsnuti mnoga uvjerenja i običaji koji su tisuću godina bili ustaljeni u našoj kulturi, no društveni napredak i razvoj tehnologije učiniše ih besmislenima. Nepotrebno je u današnjem svijetu pozivati vjernike na misu kada se "brojači vremena" nalaze na golemom broju kako kućnih aparata pa tako i tehnoloških naprava koje su postale sastavni dio modernog života, poput mobitela. Dakle, pojedinac koji drži do vjerskog obreda, zacijelo zna u koliko sati on otpočinje i ima načina pratiti prolazak vremena. Nije potrebno glasnom zvonjavom oglasiti početak vjerskog obreda, jer tu zvonjavu čuju i oni pojedinci koji taj obred ne interesira, a oni također predstavljaju građane ove Republike.

S problemom buke proizvedene od strane crkvenih zvona suočio se i Tomislav Kikić s Malog Lošinja. Njegovu borbu s vjetrenjačama (u ovom slučaju zvonicima) možete pratiti na internet stranici www.adacta.org. Ovdje ćete pronaći i reagiranja građana iz cijele države suočenih s jednakim problemom, a pitanje koje se nameće jest hoće li državne inspekcije promptno reagirati kao i u nekim drugim slučajevima kršenja zakona. Pod time se podrazumijeva zatvaranje prostora koji je izvor buke, poput kafića ili disko klubova.
Tko zna, možda jednog dana ugledamo zvonik omotan žutom trakom obilježenom natpisom "Državni inspektorat". Pitanje je hoće li taj dan ikada doći, jer, ipak, u ovoj su državi neki jednakiji od drugih i predstavljaju našu cjelokupnu povijest, kulturu i nacionalni identitet. Ili barem žele da to tako shvatimo.

ZVONU JE (IPAK) ODZVONILO?
Pred samo izlaženje ovog broja Regionala od Zelene Istre smo doznali da se župni ured sv. Antuna putem faxa očitovao u svezi dojava o kršenju zakona. Kako nam je rečeno, župni ured je smanjio glasnoću zvona te ukinuo jednu dnevnu zvonjavu. Unatoč tome, građani se i dalje javljaju, no malo je onih koji žele izaći u javnost sa svojim osobnim podacima, a sve iz straha da se ne zamjere kleru.